Iskusna će kritičarka, nadalje, primijetiti kako Slamnig " koristi elemente SF-a ili pak elemente virtualne, kompjutorske stvarnosti ", (za koju svi znamo kako nema ama baš nikakve veze sa SF-om (ZF - om)), " koji se prepliću s obrascima svakodnevne zbilje. " Na kraju će - nakon što je Slamniga nahvalila toliko da mu se vjerojatno još i danas štuca - zaključiti da ju je s pričama u kojima ima primjesa SF-a (ne sa SF (ZF) pričama, pazite, jer priča s primjesama SF-a nije istovremeno SF priča, kako bi neki nepažljivi laik možda shvatio), baš dobrano zagnjavio i kako to lijepo potvrđuje (čiju?) tezu kako " na istome terenu i s istom strategijom ne možeš baš uvijek izaći kao pobjednik. " Dakle, u novoj knjizi Davora Slamniga ima SF-a, ali ga zapravo nema, a zbirka je uistinu fantastična (pun intended), ali je zapravo gnjavaža.