Ipak, koliko god Saijeva režija bila ambiciozna i prepoznatljiva, Kitano je očito danas presnažna ikona da bi pokraj njega bilo tko drugi mogao doći do izražaja, pa makar to bio u Japanu vrlo cijenjeni Sai. Krv i kosti počinju, pretpostavljamo Saijevom namjerom, kao kombinacija psihološke obiteljske i povijesno-političke drame, no čim se Kitanov lik razmaše i dobije malo više prostora u priči, film prerasta u ono na što nas je legenda navikla u vlastitim ostvarenjima - fascinantnu kombinaciju žestokog nasilja, fatalističkog svjetonazora i apsurdnog humora, u kojoj se unikatnom brzinom scene pretvaraju iz najnježnijih u najokrutnije a gledatelj ima priliku meditirati nad magičnom privlačnošću zla, skrivenog iza šutljiva glumčeva lica.