Tako seljaci u mnogim katoličkim zemljama vjeruju da se mrtvi u noći na Dušni dan vraćaju u svoje prijašnje domove i jedu hranu živih. elementi običaja povezanih s blagdanom Svisveta mogu se pronaći još u druidskoj ceremoniji iz pretkršćanskih vremena.

Spomenuli ste Božić i Uskrs: ti su blagdani školski primjeri susretanja kršćanskih i pretkršćanskih predodžaba, primjerice onih koji se odnose na pretke.

Običaj paljenja kolede podrijetlo vuče još iz pretkršćanskih vremena, a vezan je uz slavljenje svjetla i mladog sunca.

Tako su se i brojni današnji običaji (poput davanja darova djeci, kićenja bora, karnevalskih povorki i dr.) ostaci raznih pretkršćanskih obreda.

Radi se inače o jednom starom Barbierijevom tekstu, a vidio sam u današnjem Večernjaku da se i opet pozabavio poveznicama, i to između pretkršćanskih i kršćanskih simbola, baš kao i ja u svom tekstu.

Takva monstruozna ideja uzrokovala je i vjekovnu eksploatacijsku i genocidnu praksu kršćana prema nekršćanima, primjerice prema negroidnom stanovništvu Afrike i njegovom pretvaranju u roblje; genocidu domorodačkog stanovništva Sjeverne i Južne Amerike pod pokroviteljstvom Katoličke i protestanstkih Crkava; nebrojenim zločinima kršćanske Europe prema husitima, katarima, bogumilima, praktičarima pretkršćanskih narodnih religija itd.

Zbog toga vile, kao pratilje pretkršćanskih boginja (a možda i same boginjama), kotrljaju zlatne jabuke preko obrađenih polja, izazivajući rast i rodnost uzgojenog bilja.

Oni su kriptopogani, izvana kršćani a iznutra ostali pogani, tj. pripadnici starih pretkršćanskih religija i njihovih praksa.

Zna se da su mnoge kršćanske crkve podignute na mjestima pretkršćanskih svetišta, na kojima su naši preci slavili božanstva prirode.

Prožimanje slavenskog i neslavenskog elementa vidljivo je i u podizanju crkava na mjestima pretkršćanskih svetišta.

Osobito je omiljena tema uspoređivanje novozavjetnog izvještaja o Marijinom djevičanskom začeću i pretkršćanskih priča o rođenju bogova.

Iako u uskrsnim običajima uočavamo elemente pretkršćanskih vjerovanja i obreda vezanih za buđenje i obnovu prirode, oni su umnogome obilježeni izrazitom prožetošću crkvenim i folklornim elementima.

Još uvijek ne mogu vjerovati da smo koračali za nas Hrvate onostranim (ne u eshatološkom, nego u zemljopisnom smislu) svetim prostorom slavenske Arkadije, podnebljem koje je bilo ishodištem još uvijek sačuvanih i posvjedočenih pretkršćanskih svetih mitskih sklopova i kod nas u Hrvatskoj...

U posljednjem članku dr. Vitomir Belaj pokušao je pokazati kako se i na području Like naziru tragovi štovanja pretkršćanskih bogorodica (Trošmarija i Oštarije), pače su tako zgusnuti na dvama područjima na kojima su danas središta štovanja bl. Djevice Marije, da se može pretpostaviti kako se ondje nazire i neki kontinuitet štovanja.

Njezin dan i tradicije moguće je gotovo sigurno pratiti do pretkršćanskih svetkovina iz toga vremena, i to 1. svibnja, baš kao što Svi sveti obuhvaćaju tradicionalne aktivnosti 1. studenoga.

Dakako, opet imamo vidljiv prareligijski običaj iz pretkršćanskih vremena, koji je zbog svoje žilavosti i ukorijenjenosti pokršten.

Paradoksalno, Noć vještica utjelovljuje izdržljivost pretkršćanskih i nekršćanskih vjerovanja i praksi što su se održale do početka 21. stoljeća djelomično i zbog kristijanizacije drevnih svetkovina.

Ova knjiga kroz bajku ponovo vraća u život izgubljeni svijet pretkršćanskih vjerovanja Hrvata.

Kad, međutim, gostuju kakvi istočnjački misionari pretkršćanskih i poganskih vjerovanja, udarna su vijest mnogih medija, a otvaraju im se vrata i nositelja najviših državnih službi.

Običaj paljenja krijesova na Ivanje, 23. lipnja uvečer, dolazi još iz pretkršćanskih vremena, a pripada grupi običaja vezanih uz godišnje cikluse u prirodi.

U tom sklopu više je pretkršćanskih religija vezivalo uz taj mit i ponovno rađanje svog boga.

Izravno su s kultovima preporoda i plodnosti vezani simboli koji su iz pretkršćanskih religija prešli u uskrsne običaje, poput pisanih jaja i uskrsnog zeca (u nekih kunca).

A taj strah nije došao toliko, koliko se često misli, iz narodnih, hrvatskih i slavenskih pretkršćanskih vjerovanja, već iz maštovitih srednjovjekovnih prijetnji paklom i Vragom.

Iako zmučeni od hodanja za koje je potrebna planinarska kondicija, učenici su se kući vratili prepuni dojmova, očarani ljepotom prirode i uvučeni u svijet pretkršćanskih predaka.

Od Epone do Martina, od Samaina do Martinja, rad iz pera Antonije Zaradije Kiš, proučava nastanak kulta i ikonografije sv. Martina, koji je obilježila sinteza kršćanskog pravovjerja, pretkršćanskih tradicija (dionizije, saturnalije, martinalije) i drevnih mitologija (keltska, grčka, rimska).

Taj običaj koji je karakterističan za pokrajine Granadu i Jaen, a porijeklo vuče iz pretkršćanskih vremena, simbolizira zaštitu od bolesti.

Nije samo prostor oko Mošćenica bio svet starim Hrvatima; postoji i Perunkovac kraj Gračišća, a i samo Gračišće i lokaliteti u okolici mirišu na ostatke starih pretkršćanskih vjerovanja i svjetonazora.

Ostale zemlje, a pogotovo one koje su izašle iz tzv. Istočnog bloka, dale su snažnu podršku istraživanju ostataka pretkršćanskih vjerovanja, jer u njima nalazimo potvrde da je stara slavenska mitologija bila ravnopravna onoj grčkoj, rimskoj, germanskoj, baltičkoj i vedskoj indijskoj.

Analizirajući izvore, autorica zaključuje da odnos prema ljubavi i seksualnosti ukazuje na sinkretizam kršćanskih i pretkršćanskih elemenata, gotovo na gotovu nužnost poganskih detalja, za koje većina ljudi ne zna kamo pripadaju i zašto ih izvode.

Radilo se o pričama i vjerovanjima koja su se prenosila generacijama, još od pretkršćanskih vremena.