Mrzim: učenje, kontrolne, testove, školske ispite, školsku tablu, školsku kredu, školske klupe, školske stolice, školske knjige (pogotovo one iz istorije I kemije), školske torbe, školske direktore, školske pedagoge, školske profesore, prozore na školi kroz koje vječito cvilji svjetlost sunca u tebe dok se preznojavaš od nervoze, školske zastore na prozorima koji uvijek vise jer su ih neki divljaci potrgali, školski pod koji je uvijek prljav i prašnjav, žvake ispod školskih klupa, školske radijatore koji slabo griju, geografsku kartu na kojoj su slova presitna da bi ih vidio iz klupe dok radiš kontrolni, a opet dovoljno krupna da profesor s naočarima može reći da naziv ravnice piše dok ti tvrdiš da nigdje ne piše (ako ste išta skontali), drvene lenire i trokute za matematiku kojima ti treba pola sata da nacrtaš prizmu na tabli, kostura za čas biologije na kome bi trebalo pisati nazivi za svaku kost da se jadni učenici ne muče dok odgovaraju, krntiju od računara u učionici informatike, slike istorijskih ličnosti u učionici istirije (šta me briga ko je bio vođa koje bitke ako ja u njoj nisam učestvovala), sliku Mona Lise u učionici likovnog (zato se ona tako kesi, smije se nama budalama kako crtamo, pa nisu svi kao DaVinči), tablicu hemijskih elemenata u učionici kemije, i sve ostalo vezano uz školu.