»Dragi Teofile,/Doista, što ti imaš od toga recimo/od onog poslijepodneva muke Gospodinove/Ptice su se razbježale, podvikivanja zamukla,/mulj i čađ prekrit će Golgotu/I tada pravedni Bog odluči vratiti radost u narod/I pustinje postadoše livade, i grozdovi otežaše/i vrati se radost u narod/Bog se ogolio pred narodom, a njegov sin vičan patnji,/On, kojega za naše grijehe okriviše/i razapeše među zločincima/On, odbačen od sviju ponovo bijaše spreman/svakog od njih nasititi, najvećma one osamljene nezbrinute,/ali nitko nije mario za taj kruh,/nitko se nije posramio ni pocrvenio,/nitko mu nije vjerovao da će umjesto kopriva rasti čempresi/i bilo je kao za Noinih dana/ili uzmimo na priliku, onaj dan, onaj sunčan i plodonosan dan, uzašašća Gospodinovog/U lipnju 38. pričao mi je Nikodem kako se razmilješe po Judeji/govoreći: Bog kraljuje/Od mlađaka do mlađaka, od subote do subote skupljali su narod, govoreći: Bog kraljuje/no mnogi ih nisu u potpunosti shvatili, a i oni koji su shvatili/bijahu poput ovaca i naravno, jadao se Nikodem, sa svih strana/navališe uhode i prokazaše nas zakonoznancima/i ustadoše zakonoznanci rimski, jeruzalemski i pohvataše/našu braću Prohora, Nikanora, Timoteja i neke pridošlice/koji su nas slijedili iz sela judejskih i galilejskih/i osudiše svakog petog, oko osamdeset ljudi, na smrt,/a ostale raspršiše u Siriju, Liciju, Ciliciju,/u Miziju, Bitaniju, Pamfiliju,/na Cipar, na Maltu, Teofile/Zbrojimo sad sve razloge, i moje i tvoje,/moje starješinstvo, tvoja podozrenja, obitelj,/i upitajmo se kao ljudi:/što ti imaš zapravo s ovim i zašto ti ne bi pomislio:/što će mi ovo pismo iz kojeg može poteći krv u kući mojoj?/Što će mi ovaj iskaz koji moram strogo i s pažnjom čuvati,/kojeg ne smijem baciti, a ni pokazati neprijatelju?/Da budem iskren?