Pripovjedačeva posljednja motivacija je odabrati kako će umrijeti. (Mediawave 2009: velika nagrada)

Premda se ne može sigurno potvrditi, s promjenom književnog sustava 1986. zajedno se zatvorilo i otvorilo jedno razdoblje, kao što je i s političko-povijesnim promjenama sustava 1989. počelo novo književnopovijesno razdoblje u povijesti mađarske pripovijesti: ojačale su se refleksije, referencijalnost, pripovjedačeva želja za povijesnim rasterećivanjem.

Pripovjedač se toliko i ne opterećuje psihologijom fragmentirane gomile, osim u trenucima kad ga se njena inercija osobno odbije o zdravi razum. Balkan sobranje, kako se pripovjedačeva grupica u međuvremenu prozvala, uspjela je samostalno provesti nekolicinu mikro-performativnih akcija, poput prekidanja ministra vanjskih poslova usred održavanja govora u memorijalnom centru, prosvjeda u međunarodnom press-centru protiv novinara koji huškaju na proratnu propagandu, kao i motivaciju gomile putem aukcija na kojima su skupljali sredstva za materijale za transparente.

Bezdan je temeljni način oblikovanja pripovjedačeva teksta kao prostora filozofije umjetnosti (lizanja, psovanja i traganja, seksa...), traženja sreće i užitka, koji izmiče i nestaje u beznačajnosti, sudbinskoj određenosti obilježenog pisca.

Pripovjedačeva škrtost učinila je malo čudo, tako da jedna osoba govori za dvije, čini ono što su u učinile dvije osobe, a ta osoba je izmišljena, dok osobe koje ona glumi, nisu izmišljene, nego su stvarne i važne u vremenu u kojem su živjele.

Od svega toga samo dječja pamet postoji u zbilji, sve je ostalo bajka, mašta, želja pripovjedačeva da djeca prežive i budu sretna i da djeci kojoj se bajka priča ili čita pruži pozitivan završetak priče.

Ovakvo razrješenje donosi neočekivanu satisfakciju, i u tom smislu Benignijevo poigravanje s gledateljima, skrivanje prave razine pripovjedačeva znanja o priči i likovima od publike koja je nesvjesna inferiornosti vlastite pozicije u recepcijskom procesu, nesumnjivo je uspjelo.

Još jedan primjer takvih prizvuka bila je scena na početku filma u kojoj Tyler Durden stavlja cijev pištolja u pripovjedačeva usta. [ 15 ]

Pripovjedačeva preokupacija u cijelom " Snuff filmu " je nasilje i percepcija nasilja kao čimbenika lokalne i globalne civilizacijske svijesti, poglavito u sferi kulture i kulturnog stvaralaštva, popularne kulture, i kroz odjeke tema iz crne kronike u kolektivnoj, pogotovo urbanoj svijesti.

Borilački klubovi postaju mreža za Projekt Mayhem koji vodi sam Tyler, bez pripovjedačeva uplitanja.

Nakon svađe, Tyler nestaje iz pripovjedačeva života, a nakon što član Projekta Mayhem pogine na misiji, pripovjedač pokuša ugasiti projekt.

S dokumentarnog motrišta iznova je potvrđena autentična vrijednost Matešićeva ratnog pisma, s književnog stajališta mnogi tekstovi vrijedni su i uvjerljivi iskazi pripovjedačeva literarnog talenta, uostalom o njemu će najbolju potvrdu dati najstroži sudac - vrijeme

Stoga je i pripovjedačeva akcija dosta samostalna i počiva na vjeri u mogućnost i obvezu individualnoga djelovanja, pomalo na tragu onoga aurelijanskoga viteštva u borbi za unaprijed izgubljenu stvar

U romanu možete pročitati da je pripovjedačeva grana grana tzv. dobrih Esterhazyja jer moji, tijekom povijesti, a uključujem tu i svog oca, nisu morali ubiti više od pet ljudi kako bih naslijedio cijelo imanje ja i samo ja.

Obitelji prve dvojice proizvodile su povijest, a pripovjedačeva je povijest podnosila.

Ta pripovjedačeva začuđenost kulminira na samome kraju priče, koji može šokirati čitatelja.

Promatrajući događaje koji su bili posljedica rata - hapšenje pripovjedačeva oca, ludilo majke, nasilje nad pripovjedačem zato što je Srbin - iz perspektive pripovjedača, čitatelj u isto vrijeme razumije više od samoga pripovjedača, ali do kraja samoga teksta uspijeva biti šokiran.

Psihološko-meditativnim ambijentom lika i priče iz davnih vremena koje su potaknute recentnom asocijacijom, naglasak se s kolektivnog prebacuje na intimno, sa etičkog na egzistencijalno, a pripovjedačeva perspektiva se pomjera iz trećeg lica u prvo.

Ovaj roman je pripovjedačeva (autorova?) potreba da se bude oči u oči sa sobom, da se svedu privatni, poslovni i intimni računi, da se prizna sebi samome osjećaj stida za sve ono promašeno i preuzme krivnja za neučinjeno.

A upravo je to, kao i pripovjedačeva rastrzanost između svoga mjesta i aktivne uloge u podzemnom kriminalnom miljeu i (samozavaravajućeg?) uvjerenja kako je u svemu tome samo iz umjetničkih pobuda (jer se takav način života može opisati jedino iznutra, jedino ako ga uistinu upoznaš) ono što objašnjava binarnost iz naslova.

Dubrovnik, drevni grad pripovjedačeva djetinjstva, i Lokrum, oaza za ladanjski bijeg u novi koloplet ljetnih uspomena, s turizmom i turistima kao neuobičajenom dekoracijom djetinjih promatranja svijeta oko sebe, more i njegovi pogledi: na njega, s njega i preko njega; to su, pak, lokacije što ih pripovjedač prolazi dvaput.

Naizgled nespojivi fragmenti (npr. brutalne slike rata i nježan osjećaj za pejzaž) u tom romanu-kaleidoskopu povezani su umješnim isprepletanjem pojedinačnih fragmenata, a pripovjedačeva rezignacija potencirana je do spoznaje kako je rat zapravo Âťjednostavna stvar, kao kiša, čekaš da stane i gledaš da što manje pokisnešÂŤ.

Kirin svoj Album strukturira doista kao album obiteljskih fotografija; ÂťpretpričaÂŤ je tek kratko naznačena ⠀ njegova je obitelj, nakon okupacije Petrinje, u svoje prognaničke dane ušla bez obiteljskih fotografija/albuma i pripovjedačeva je nakana ÂťpopisatiÂŤ te fotografije koje nedostaju.

I time ne mislim da njezina namjera nije uzbuditi jer to očito jest nego da takvo uzbuđenje predstavlja u kontinuitetu sa svim ostalim aspektima života (pripovjedačeva, piščeva i čitateljeva), a ne kao neku vrstu prekida s njima.

U svojim prethodnim romanima, ali i pričama iz zbirke ' Termiti i druge priče ' Jarak se iskazao kao izrazito suptilan autor, sklon sofisticiranom izričaju i detaljističkom tkanju vrlo sugestivne atmosfere, čemu i u ' Duši od krumpira ' ostaje vjeran, bogatu teksturu svoga rukopisa dodatno usložnjavajući dokumentarističkim (možda malo preobilno prenošenje novinskih tekstova koje pripovjedač Mirko čita) i stripovskim ekskursima (pripovjedačeva usporedba sebe i članova obitelji s junacima stripa), uz neočekivani dodatak jedne halucinantne, maliganima prouzročene nadrealne dramske epizode u kojoj se mladom pripovjedaču na Stradunu kao sugovornici pridružuju Krleža, kralj Petar, jedna obitelj miševa, milicionar, suhi stručak lavandule, nagriženi komadić sapuna, šinter i jedan pas.

Možda bi na nekoj drugoj planeti Danijela drugačije tretirali, jer je složen i dvostruk, ali kod nas na Vračaru, većina u njemu nije gledala čovjeka nego pedera. Danijelova seksualna i pripovjedačeva metaforička dvostrukost nisu jedina dvojstva ovoga romana.

Uvodna devedeset sekundi duga špica je obrnuta scena od centra straha pripovjedačeva mozga koja predstavlja misaone procese potaknute pripovjedačevim impulsom straha. [ 11 ] Sekvenca, koju je dijelom osmislio Fincher, bila je financirana odvojeno od ostatka filma, ali je studio kasnije platio sekvencu zbog Fincherove izvanredne režije filma.

Iako njegova jednostavna animacijska tehnika i pitko osmišljena naracija kroz koju se probijamo uz pomoć ugodnog pripovjedačeva/protagonistova glasa (onog Christophera Plummera) čine ovaj uradak veoma pristupačnim, ako zagrebemo ispod slojeva, pronaći ćemo dva moguća načina čitanja tog djela.

Sporedni likovi su pripovjedačeva žena, u skoro polovici priča, i njegovi prijatelji, u drugoj polovici priča.

Seljaci kojima vjerski rituali nisu bili prioritet u životu, poput pripovjedačeva rođaka Saliha, negodovali su zbog novopridošlih susjeda koji su s prijekorom gledali na njih.