U njemu ukrštavaju dvije pripovjedačke perspektive (Kerouac je mornar Mike Ryko, a Burroughs pod pseudonimom William Lee piše iz gledišta intelektualca Wila Dennisona) pokušavajući romansirati stvarni događaj.

Historicizam je utemeljen na nesvjesnoj identifikaciji s diskursom pobjednika, dakle na nekritičkom podržavanju pobjednikove pripovjedačke perspektive.

Raznorodne pripovjedačke rakurse počesto smjenjuju duhovite sekvence i dinamični dijalozi.

Osim ratne proze, napisali ste i povijesni roman " Tragom zmijske košuljice " u kojem ste se pozivali na Ivu Andrića, a i kritičari su vas proglasili " nastavljačem Andrićeve pripovjedačke tradicije ".

Kirin je jaku semiotičku gestu kojom će očuditi tu u biti banalnu literarnu građu potražio u specifičnom impostiranju pripovjedačke pozicije, u dvostrukosti pozicije sina koji se pojavljuje i kao lik i kao pripovjedač.

Moralnu dramu, koju protagonisti doživljavaju na različite načine, pisac podcrtava promjenama pripovjedačke perspektive i unutarnjim monolozima.

Temeljni je problem filma u potpunoj promašenosti pripovjedačke perspektive: Tornatore zbivanja izlaže kroz oči dječaka, za kojeg je naslovna protagonistica, naravno, u svakom pogledu nedostižna, pa je tako njezina turobna sudbina svedena na nivo prizemne melodrame.

Emma je često hvaljena zbog izuzetne pripovjedačke forme, zbog čega se smatra i remek-djelom Jane Austen.

Rekonstrukcija izgubljenih životnih iluzija, buka i bijes usmjereni protiv uređenih života, protiv protagonista javnoga (društvenog) života, ideoloških središta moći - zapaljiva su meta pripovjedačke energije i strategije, kojom se obračunava sa svim što se kreće, miče, što se želi dotaknuti, ili daleko drastičnije, potrošiti.

Nema moć pripovjedačke sinteze, nudi samo moć disperzivnosti, ali od detalja koje uoči ne zna napraviti sintezu.

Marijana je spisateljica koja stalno preispituje i dovodi u kušnju moć pripovijedanja, a uvođenje više likova pridonosi složenosti strukture pripovjedačke perspektive, što bez sumnje, pridonosi intenziviranju umijeća pripovijedanja.

Mračno uzbudljivim i neumoljivo iznenađujućim obratima, " Harem mrtvih duša " predstavlja ovu autoricu na vrhuncu pripovjedačke snage.

Stilski su naracija prvoga i naracija drugoga stupnja diferencirane, što je stvar pripovjedačke perspektive.

Odlike Andrićeve pripovjedačke umjetnosti su smiren,« epičarski »ton i pristup, naglasak na tjelesnosti i determinizmu ljudskih poriva koji često potječu iz uljudbom oblikovanih silnica što tvore« karakter »- njegovi su likovi i prečesto paralelogram civilizacijsko-prostornovremenskih sila, locirani i uvjetovani društvenopovijesnim kontekstom, a sa zanemarivo malom dimenzijom unutarnje slobode i problematizacije moralnih konflikata.

U oratoriju, osim pripovjedačke zadaće zbor iz sadržajnih događanja izdvaja i naglašava važnije tekstualne i glazbene misli, izvještava portal " Glasa Koncila ".

Baš kao i u prijašnjim svojim romanima (Otok pod morem, Netko drugi, Wonderland), koji su svi redom monološki strukturirani, a pripovjedačke se niti pletu oko jedne neobične individue, do boli svjesne svoje inzularnosti (otoka), Koščec je i u To malo pijeska na dlanu obuzet idejom o čovjekovoj upućenosti isključivo na samoga sebe štoviše, ovdje je ta ideja predimenzionirana do te mjere da sugerira kako ni pronalazak duhovnog blizanca, Platonove polovice, savršenog Nekog ne dokida čamotinju.

Ta parabolička tekstura sadržana je i u sufijskoj literaturi (Mesnevija, npr.), a javlja se kao odbljesak pripovjedačke Bosne gdje je naracija (igra, ples) jednaka egzistenciji kao kod Andrića (Aska, Ćorkan) ili, još dalje, u 1001 no ć i gdje pripovijeda Šeherzada na Šahrijarovom dvoru.

S vremenom nam to izmjenjivanje postane i dobar štos, a pri kraju knjige kad junak zaglibi u prilično žestoke maštarije, moramo čak i dobro pripaziti jesmo li u sferi pripovjedačke realnosti ili fantazije.

Njihove su priče i nerazdruživo povezane, ma koliko na početku bile postavljene kao suprostavljene jedna drugoj, što se neposredno iščitava i s osnovne pripovjedačke razine stare i neobrazovane žene i melankoliji sklonog primarijusa.

U kontekstu hrvatskog realizma značajan je zbog uvođenja novoga tematskog sustava u pripovjedačke prostore.

Prethodnu knjigu Daše Drndić kritika je (pa i publika) vrlo dobro prihvatila, konstatirajući autoričine izvrsne pripovjedačke sposobnosti, njezin smisao za uvjerljivu fabulaciju, uporno i obimno istraživanje građe, detaljno poznavanje povijesti, posebice one koncentracionih logora i etničkih čišćenja, kao i ponovno stvaranje one bolne atmosfere njezinih prijašnjih romana u snažnoj emotivnoj priči s obiljem autobiografskih elemenata.

Ukratko, ideja ove zbirke šetnja kroz različite pripovjedačke identitete - vrlo je originalna, i vrlo je dobro provedena, a knjiga je dobra i zabavna.

Iznimno kreativni pristup jeziku, svakodnevni likovi u poznatim situacijama, duhovite asocijacije iz brojnih područja ljudskog znanja, inovativne pripovjedačke strategije, multimedijska stvarnost, groteskni prikaz hrvatskog društva - sve su to niti koje se na kraju složene romaneskne strukture spajaju u neočekivanom kraju.

Njegove pripovjedačke vještine posebno dolaze do izražaja u trenucima pripovijedanja priča stvarnih ljudi koji su istupili iz školskog sustava i uspjeli usprkos općeprihvaćenom uvjerenju koje valorizira diplome, certifikate i kvalifikacije.

Neki su ga zbog povijesnog romana " Tragom zmijske košuljice " proglasili " nastavljačem Andrićeve pripovjedačke tradicije ", što je on u svom skromnom stilu proglasio pretjeranim.

Igor Rajki (42) smatra se jednim od najoriginalnijh suvremenih hrvatskih pisaca, kojeg karakteriziraju virtuoznost jezika, Igor Rajk-Eksperimentalni roman, istovremeno društveno i politički angažiran inovativne pripovjedačke tehnike, sklonost eksperimentu, nekonvencionalni književni izričaj i duhovite asocijacije.

Migovi, naznake, fleševi, zamke i slične pripovjedačke bravure daju draž ovim pričama i potiču poistovjećivanje s likovima, usmjeravaju očekivanja, pripremaju teren za suosjećanja.

Priča o znanstveniku koji izumi vremeplov i dospije u godinu 802.701, gdje ljudi služe kao hrana rasi okrutnih Morloka, u ovoj izvedbi trpi od pripovjedačke zbrzanosti, pa umjesto razvijanja punokrvne dramatičnosti cjelina ostaje na razini drugorazrednog stripa.

Te pripovjedačke vrline nadmašuju nedostatke knjige poput povremenih nepotrebnih ponavljanja istih ili vrlo sličnih iskaza te u posljednjim poglavljima ipak iritantno prenaglašena prosvjedovanja nad činjenicom da je Jakša Kušan potisnut i gotovo zaboravljen kao književnik.

S ovime izlazi na vidjelo najdublji temelj " pripovjedačke perspektive ".