Tih godina, primjerice, prvi se put nakon egzodusa španjolske inteligencije po svršetku gra đ anskog rata 1939. sramežljivo pojavila antologija španjolske pripovjedne proze nastale izvan Španjolske (uglavnom u Hispanskoj Americi), po č elo se razgovarati (manje pisati) o blagotvornu utjecaju tih izbjeglica na inovativnost hispanskoameri č ke književnosti (primjerice o umjetni č kim parovima Ramon Xirau Octavio Paz, Ramon Vinyes Gabriel Garcia Marquez i dr.), me đ u studentima kolala je Nerudina poema posve ć ena Staljinu (dokazuju ć i po tko zna koji put pogubne u č inke totalitarizma na kulturni razvoj naraštajâ), a sve je imalo prizvuk subverzivnosti, tim više što su koju godinu poslije, sedamdesetih, novi, mladi nositelji raznih vidova otpora izdišu ć em frankizmu nalazili uto č ište u Hispanskoj Americi.