Evo ti iskustvo iz prve ruke Prije 8 god. moj sada muž i ja smo išli u Zagreb po Arona-našega mezimca boxera, od tada smo nerazdvojni, prati nas u stopu i čuva nas kao svoj čopor nikada nam nije predstavljao problem i bili smo spremni dosta stvari se odreći zbog njega jer kad ti netko tako priraste srcu ništa nije teško Tako smo iz Dubrovnika doselili u Split i ovdje prije 8 mj nabavili i ženkicu boxera staru svega par mj.Tada sam već bila u 5 mj.trudnoće, Aron ju je super prihvatio ali postojao je jedan problem Bila je pre živahna i radila je nered po kući, vodili smo je na dresuru, naučila je sve naredbe ali je i dalje kroz stan bio tornado, nismo mogli nigdje mrdnuti, morali smo je stalno imati na oku.Upravo smo je iz tog razloga morali pokloniti, plakala sam dan, noć i jedva sam je se odrekla.Ipak bebica je bila na putu a nju nikako nismo mogli smiriti, Aron je već druga prića, poslušan je čuva kuću, ne pravi nered.... ma sve naj, naj Od kada smo prvi put Roka doveli doma iz rodilišta Aron se ne odvaja od njega, već je nakon par dana shvatio da je i on postao novi član našeg čopora, ponaša se prema njemu zaštitnički, voli ga i uživa kada ga može njuškati A Roko mu se već sada smješka kada ga god vidi i pokušava zagrlit-prava su ekipa I nema šanse da bi ga se ikadaodrekli jer pas je čovjeku najbolji prijatelj pa tako i djetetu