Sjećam se kako mi žmarci prođoše kroz oči i nos kada čuh usred propovijedi uzdahnuti tik do mene udovicu babu u peči i modroj marami: - Jojček, dušooo mojaaa - i kada udari u lelek koji primi pola Hrastovca - pa i moj ministrantski kolega Šimek.

Sve godine koje prođoše u našoj parohiji vrebačkoj bez pokroviteljstava Pr.

I slijedeće minute prođoše u velikom ništa, jednostavnoj odsutnosti svega.

- Likovi: Malika, Josza, Edita, Matjas - otada sam naučio da je najveća borba našega života: ljubav. - mladost i njegovanost je zračila iz nje kao neki miris - tako se bude smrtne ljubavi - preko vrata se previja jorgovan - nebeski svod moje mašte - čovjeka zanose misli tako daleko kao vihor suhi listić - uzdisaj bolne čežnje - opijum nejasnih i tajnih čežnji - kao zagušljivi, topli miris sjenokoše punog kadulje - osjetim kako pogledi nečujno prianjaju uza me - svaka bi riječ pokvarila tu dugu šutnju - kako bi riječi mogle imati tu boju, svilenu mekoću, glazbu, koja bi dostigla nijemost tog ugođaja - tiho, sveto i kao san tanahno - čavrljanje je teklo kao bujica - djevičanski strah od sreće - u srcu mi se kovitlahu misli kao teški proljetni oblaci - upalismo se i gorjeli smo vlastitim plamenom - preobražena od opojnosti - kao san tiha uličica - taj trenutak bješe zabranjena samoća života, mladosti - moram iz mrtvih doviknuti životu - od toliko sam divnih časova, sada, kad prođoše, od toga, umro - kako ću to ispričati svojim bespomoćnim riječima - bol me tištila kao neka golema stijena - umorne su mi misli opsjedale uspomenu - uzdiše postelja - možda i ona nosi ogrebotinu na srcu koja se produbljuje i širi u strahovitu ranu - po olovnosivom nebu lijetale su vrane kao mračne uspomene po duši i dosadi - što se podvečer čuje iz takve daljine, kao da dopire s kakve zvijezde - zlatnozubni smiješak - kako smo se promijenili, i taj grad i ja - zvuk zvonca se prosuo po pločniku poput taljena srebra - mlinsko kamenje samomučilačkih misli - rođen si kao bogataš, nisi poznavao životnih briga, s kojima se siromasi bore čvrsta srca - želio sam joj dati svoj umorni život - nebo se pretvorilo u golem, zlatan plamen - u vodi su blistali odrazi obalnih svjetiljki kao obrnute, goleme plamene baklje I u tom je času, na putu umro.

I tako veoma uspješno prođoše prvi fotosusreti i prva zajednička izložba fotografija Une, istina, ja dobro na gubitku, ali ostao obraz i riječ nije pogažena, a velim, kad osnujem Udrugu, onda će za narednu godinu biti razumijevanja od nadležnih što ja to radim, pa će se i to namiriti nekako, nije vlast uš.

I tako, eto prođoše četiri godine fotosusreta i dolaze jublirani peti fotosusreti, a ja i dalje uglavnom svojim entuzijazmom o svom trošku organiziram fotosusrete, ali mi u tome jedino pomažu fotografi, koji me razumiju i znaju moju situaciju, pa dobrim dijelom dođu i učestvuju o svom trošku.

I ono, što nije, da uništi ono, što jest, da se nitko ne hvali pred Bogom. Od dana, kad sam bio izabran za duhovnog natpastira, prođoše mnoge godine, a sve burne i teške, i na koncu moj je tjelesni život uslijed toga stradao i zdravlje mi je narušeno.

Kad prođoše prvu i drugu stražu, dođoše k željeznim vratima koja vode u grad.

Iziđoše i tek što prođoše jednu ulicu, anđeo se odmah udalji od njega.

Sunce je bilo u zenitu, a njenim tijelom prođoše hladni trnci.

Prođoše dani, godine, a Porto je i dalje u maniri dokonoga Marcela krao bogu dane i nije bilo nikog da vikne njegovu caru da je gol, da su se sve njegove viljenjačke koprene Putem poderale i da mu je dalje putovati u svoj nagosti svojoj.

Hitro nam prođoše dvije godine našega vjekovanja.

I prođoše dani, mjeseci i ljeta, i čvrsta stijena u njegov život ušeta.

Ovuda žude prođoše, I mog sina provedoše, Zlatnu krunu skinuše, A trnovu staviše, Kud je krva škropila Tu je cviće svatalo.

Konačno mi dođemo do onog razgraničenja di stoji njihova policija na konjima i ovi obični, s jedne strane naši, s druge ajaxovi, mi na strani ajaxovih... dvojica mojih prođoše, a ja idiot izgubio jebeni voucher, nemogu ga nigdje nać, a ovi ne puštaju bez tog sranja... i reko di ću i šta ću sad pitam ih da me puste bar da budem na onom dijelu di su naši pa bum čekao neki kurac, ne ne puštaju... i kaže ona (bila je ženska) da se odem vratit naći ga ili da odem tam u birc sjest i čekat... sjetim se ja da sam onom idiotu šta je prodavao karte za parking ili tekmu pokazivao voucher, a nemogu da se ja sjtim di je on jer smo prošli sve etaže i sektore, i tak mi krenemo natrag, ajaxovi gledaju (vjerojatno di će i šta će ova budala, ostali smo frend i ja, ovu dvojicu nisu puštali)... i tak mi krenemo tražit tog idiota, ja prekopavam jaknu, sve džepove, novčanik i nađem taj usrani voucher zbuksan između nekih papira... onda smo se konačno vratili, prošli skoro bez ikakvog pregleda, a nisu ni imena gledali... sve u svemu dobro smo prošli kad pogledamo kako je moglo bit i ko je bio... idemo dalje

Ako će za nas biti nešto veliko što je košarkaška reprezentacija u konkurenciji 30 - tak europskih zemalja (koliko li ih već profesionalno igraju košarku?) izborila (s pozivnicom, jel tako?) nastup među 24 zemlje i tamo nije prošla Skupinu koju prođoše " skijaši " iz Finske, a u svojim redovima smo imali i jednog Mirzu Teletovića, kojeg osobno nikada ne bih s jednom Njemačkom mijenjao za Dirka Nowitzkog, te se radovati takvom " uspjehu "..., e onda smo još nesposobniji.

- Od njegovog glasa Đulinim tijelom prođoše žmarci.

Unatoč mnoštvu godina koje prođoše kao u snu, poput mušica zapetljanih u paukovu mrežu, stanari njenog stana su uhvaćeni u mrežu prošlosti.

No ipak kroz dim u svoj toj ljepoti i strahoti jasno se vidio fra Ante sav u zlatu izvezen i sa svijetlom glavom bez kosa, lica okrugla, sa sjajnim podvoljcima, gdje uzdignutih ruku i naprijed pognuta tijela strašno viče: " Ja sam zjenica Isusova " Nikoli od toga gromovitoga glasa prođoše trnci kroz tijelo, i malo što se nije probudio, ali uto mu se pričini sve okolo - naokolo neizmjerno mnoštvo, milijuni većih i manjih sjajnih zjenica, a u te zjenice bez prestanka sve ulijeću pršuti, pogače, jaja, sir, maslo, slanina - sve ono što je malome Nikolici bilo najdraže.

Sad su se spuštali niz breščić, i pred njihovim očima ukaza se dolina manja od one kojom prođoše, i jedva gdjegdje među niskim drvetima virila kućica.

»E vidiš, to je primitivno (meni kroz glavu prođoše i oni zaštitari i one rešetke pa se zapitah u sebi kako to može biti primitivno)«, nastavi Zuja,« Ti ovdje imaš pro totip proto alarma za stan.

Prođoše američki izbori i izborna kampanja za američkoga predsjednika.

I dok je mala Mara žurno slazila niz brijeg prema selu, udaljenom jedva dvije stotine metara, pogled joj najednom privukoše tri sjajne zvijezde koje lagano i razigrano prođoše nebom i polako nestadoše u beskraju.

I tako prođoše mjeseci, a veličanstveni Tajp ne napisa niti riječi o pizdarijama Jovana Stanisavljevića-Čaruge, slavonskog pljačkaša, tješitelja finih damica, snašica i birtašica Čekajući tako do kasnih noćnih sati da iz Tajpove tipkovnice poteče nova priča, odjednom mi se ukaza

Bješe li crv u crvotočnoj gredi ili uznemirena promjenom vremena neka daska zaškripi, no jasno se ču tanahni glasić koji negdje ispod krova zacijuka nešto slično ljudskome: Je. Mladog kapelana i Potrku srsi prođoše, dok se don Pavao sasvim ozbiljno i s neskrivenim poštovanjem nakloni gredi i, trudeći se da bude što ponizniji, ljupko reče:

Građanima uzalud prođoše godine, a oni stalno jedni te isti, masniji, potkoženi, bezobrazniji i bezobzirniji.

Jedno od njih je i »u svjedočenju svetih kojim On očituje svetost Crkve i nastavlja djelo spasenja.« Sveci, najbolji među nama, prođoše kroz otajstvo Patnje i postadoše slični raspetoj ljubavi, Zgodno je ovom prigodom podsjetiti na blaženu Mariam iz Betlehema, nazvanu i glasnicom Duha Svetoga, koja nas također, tj.

Godine prođoše, a ja nikako nisam mogao dokučiti zbilju.

Srsi me prođoše od te pomisli čitavim tijelom i kao da probudiše moje muke koje stadoše izdaleka, tiho, pa sve bliže i bjesnije pokljucavati, griskati, rezati i piliti sad u nogama, sad u rukama, sad u glavi...

Kad ono, godine prođoše, cijelo desetljeće ode niz vodu, a mućak.