Kad pogledam svi ti blogovi, pisanja ispovijesti... svi problemi i nedaće koje tište sve ovdi, to je sve goli kurac Sad ću ja vama ispričat šta je život i ljubav.Otac mog prijatelja je već par godina bolestan, svaki dan mu je doslovno sve gore.Ništa više ne može sam, ne može hodat, jest, ić na wc, ništa ne razumi osim povremeno u bljeskovima nešto nerazumljivo mumlja. Nosi pelene, u kolicima je non stop, kad ga treba stavit leć jedna osoba to jedva može (prebacit ga iz kolica u krevet). To je mrtvo tijelo u kojem se duh polako gasi i vidiš samo neko ljudsko biće, futrolu, kojoj je rok trajanja na isteku.E tog čovika njeguje i s njim živi njegova žena.Ona ga svaki dan presvlači, pokušava mu davat jest, minja mu pelene, brije ga, kupa.... Pokušava s njim se odnosit i ophodit kao da je zdrav, priča s njim, šali se, pjeva mu, animira ga iako to više nema nikakvog smisla jer on se gasi i tu nema popravka.Nemali broj puta, prosječno jednom na dan a nekad i više puta, zovne mene da se spustim par katova niže i pomognem joj ga dignit sa poda, jer on pri nenadanim trzajima snage pokuša se podignit bilo iz kolica ili kreveta pa padne.Pomažem joj ga prebacit iz kolica ili u krevet ili na wc, jer opet po cili dan ako je u pelenama dobije alergiju na koži.Toj ženi i dalje on je njen muž, njena ljubav života, otac njezine dice.Čovik s kojim je provela najbolje godine života, čovik koji ju je nasmijava s kojim je pivala, plesala, putovala, dočekivala nove godine... svaki put kad se spustim doli i kad se vratim obuzme me ovaj osjećaj da svi mi trebamo bit zahvalni bogu, alahu, energiji... kome već tko viruje šta se svaki dan budimo i ustajemo iz kreveta bez ičije pomoći.Šta možemo sami jest, pišat, obuć se, nazvat na telefon, hodat... I zato kad pogledam sve te probleme, depresije, nezadovoljstva, znojenje oko nekakvih kredita, neodlaska na skijanje i tako dalje, kad pročitam kako je netko ostavio ili ostavljen, sve mi se čini glupo.Jer samo bolestan i u toj bolesti svjestan čovik zna šta znači imat zdravlje.I zato budimo zahvalni i ponizni i sitimo se da dok svako jutro gledamo sunce na nebu, sami sebi recimo, sretan sam šta živim i proživit ću ovaj dan tako da mi bude najbolji do sad