Varaždin, 15. VIII. 1950.« (Zbog izbora samoga dara lako opraštam i pravopisnu pogrešku.) Kod voljenoga Ivice knjiga se očito nije dugo »grijala«, a možda je i uspomenu na jednu Marinu »u promijenjenim okolnostima« trebalo što prije maknuti, a nju i figurativno smaknuti, pa je knjiga dospjela u Zagreb, gdje se kao vlasnica u nju upisala »Škunca (ili Skunca) Jelka, Zagreb, 28. VI. 1959.« Potom sam se, ako knjiga poput broda u boci, ipak preživi »krupni i sitni otpad« i dospije u ruke kakva knjigoljupca (futuristička vrsta), u nju upisala i ja: »Nives Mikić (udana Opačić), druga polovica 20. st. i početak 21. st.« Kapitalno djelo hrvatske književnosti, koje se inače češće navodi kao Smrt Smail-age Čengića, u vrijeme kad je njime jedna Marina nadarila jednoga Ivicu iz Varaždina bilo je novo novcato izdanje, što govori i o darovateljičinoj upućenosti i obaviještenosti.