Ponovo suočena s famoznim ogledalom... ' biraj boju ', rekla je tiho... ' evo, počinjem s lijevom stranom - neka bude plava '.. ' lijepo ', šapnula je... dodirnuvši površinu spirlanog ogledala uzimajući me za ruku, nestala je... a ja ubrzo izgubih stabilno tlo pod nogama i nađem se upravo tamo odakle je sve i počelo... u tamnoj komori s mrtvim tijelima i prokletim dušama što su mi se zapetljavale u kosu.. tek sada se sjetih zelene bočice koja je visila na lančiću oko vrata jer me mrak zaslijepio.. dodirnuh je, a ona je blještala i žarila toplinom i svjetlošću... Miriam je stajala meni s lijeva promatrajući.. zadovoljno klimne glavom.. ' sve u redu? nekako si mi bljedunjava... ' ' hoćeš mi reći što predstavlja ova prostorija? nekako me jeza hvata od nje... baš moramo ovdje biti? koja sam ja sretnica ', lagano se odmaknem frkćući sebi u bradu i sjednem na vlažnu zemlju... nađem pod prstima nekakav kamenčić i bacim ga u vodu, rijeku, jezero ili što li već... sada je izgledala mirno i tiho za razliku od prošlog puta.. nekako pristupačno, koliko je moglo biti.. ' ispružila je svoju mliječno-bijelu ruku i klimnula, podigoh se nespretno s poda.. osjetih svu težinu, nekakav teret, apatiju, bilo mi je svejedno... ponovo nesigurnost, ponovo koraci u nepoznato koje sam smatrala tuđima, koraci koji su vodili, negdje gdje nisam ni sama slutila... ubrzo se nalazismo kraj rijeke ispunjene tijelima, ostacima, zamućenom vodom preko koje je vodio most... šetale smo uzduž... pričala je... ni užasan prizor preda mnom i oko mene nije otklanjao moju pažnju s njezinih riječi... spomenula je i to da za ispavljenje grešaka nikada nije kasno, da to zapamtim... sva ona tijela koja su ležala, plutala, trzala se.. sva su ona dijelovi koje nesvijesno odbacih, koja mi nisu bila potrebna u nekom trenutku, a potrebna su itekako da budem cijelina... da budem ja... sjetih se jednog zimskog dana.. jednog ogoljelog stabla i jedne sjenovite pojave, izmaglicom uokvirenog lica, natečenog pod slanim kapljicama... obučenog u crno... vjetar je polako nosio list smočenog papira, zgužvanog... u susret je dolazio netko, netko također u crnome, netko tko je htio prići, zagrliti ju, reći da će sve biti u redu... prošao je... ona je podigla glavu i osjetila vrtoglavicu, pad, udarac o pod, bol u prsima... pala sam... iza zatvorenih kapaka promatrah kako jednom netko pruži ruku prema meni, a ja je ne primjetih... okrenuh se i nastavih nekim nepoznatim smjerom... svi prizori stapali su se jedni u druge.. samo prelazih iz jednog u drugi i sjećah se to jednom događalo... ' kako sam samo mogla previdjet da me jednom trebala i Ona, a ja sam bila na istom mjestu, ali u nekom drugom vremenu... kako nikada nisam primjećivla smješak upućen baš meni iza staklenog pogleda... oni su me trebali, a ja nisam bila dovoljno dobra ni željna pomaganja, dijeljenja ni davanja, bila sam samo ja i nitko više... ' toliko propuštenog, toliko toga za nadoknadit.. znala sam da se nešto promijenilo... znala sam jer sam stajala uz Miriam i osjećala svu snagu koju sam nekada trebala imati za utješiti, zagrliti, i reći da će sve biti u redu... napokon otvorih oči... cijela prostorija nekako se posvijetlila... nije bila bijela ali naginjala je ka bijelome... nije bilo tijela, nije bilo mulja, a most - da most-on se raspukao... oko njega bila je livada na kojoj sam kako mala lovila leptire i brala cvijeće... bio je i on-moj djed koji me čekao raširenih ruku... preskakivala sam stijene uz obalu, na omiljenom mjestu za kupanje, pljeskala rukama u valove, zatrpavala kule od pijeska, skrivala se pod pokrivačem kako bi prestrašila brata... bilo je vedro nebo s prpošnim malim oblacima i masa prijatelja koji su se nekako neodređeno smješkali-kao da nešto znaju.... bršljan je svjetlucao na starome zidu, on je bio najveličanstveniji... bršljan je uvijek bio moja najdraža biljka... sve je nekako uokvirivao, svemu je davao oblik... moja bočica oko vrata upijala je svu ljepotu koja je bujala iz danog trenutka... osjećala sam se tako ispunjeno... sve lijepo, što sam bila zaboravila da se događalo, sada je bilo preda mnom... ' oooo, pa sjećam se i ovoga... ah, kako me samo bilo sram....