biti proganjan zbog političkih ideja nije lako, i pogotovo u današnje doba to se čini neupitno - iako u svakom selu znaš da ako nisi uz vlast, neće to baš lako ići od vrtića, škole, posla... i ljudi to lakoćom riješavaju - mijenjaju stranke kao ovih dana u imotskom i super. do sada projekti išli nisu, od sutra će ići - samo nemoj da te opet vidin u crnoj majici da mi se u pučno podne šetaš po pjaci. međutim trebaš mi prokomentirati činjenicu da su u nekim državama ljudi ubijani zbog boje kože, vjere i nacije. oni čak nisu bili politički angažirani ili i da su bili, većina bi se vrlo rado okrenula da je imala šansu. lako bi oni k ' o i naša aurora prominili boju majice i potpisali stranačku pristupnicu - ionako neš ti što je šačica židova mogla utjecati na bjelosvjetska zbivanja i visoku politiku. ovdje se često navodi goli otok kao primjer nečeg strašnog - da strašno je kad te godinu dvije preodgajaju, ali što je s onima koji šansu za preodgoj nisu imali? da se još jednom osvrnem na barba tonća, triba je on u svojoj seriji uz scene s golog otoka trebao staviti i scene iz zatvora kad je jedan konstantin (koča) popović (prije toga istaknuti španski borac, a nakon toga legendarni zapovjednik prve proleterske brigade) pjevao kao gvardelin u mujića polju. e to bi onda bilo objektivno, ovako.... ništa mi fali.

Taj 23 - minutni nijemi film snimljen je u razdoblju od ' 43. do ' 45., u vrijeme kad je Antonio bio snimatelj i fotograf Prve proleterske brigade i tako bio u prilici snimiti iznimne prizore Kornata, Šibenika, Senja, Splita, Zagreba, Korenice, kao i putovanja do Trsta preko Slovenije, koji danas predstavljaju visoko vrijednu filmsku arheologiju.

U vrijeme druge neprijateljske ofanzive, Čiča se sa Šumadijskim bataljonom Prve proleterske brigade nalazio u Han-Pijesku, gdje je tada bio smješten i Glavni štab Bosne i Hercegovine i Pokrajinski komitet Partije.

U tjesnacu u kojem se nalazila željeznička stanica, 21. januara 1942. je poginulo 59 boraca Prve proleterske, među njima i njihov komandant Milan Ilić i komesar Draganče Pavlović, dok je Ciča, teško ranjen, da ne bi živ pao neprijatelju u ruke, izvršio samoubojstvo.

mirko... kad je Koča Popović na čelu prve proleterske probio obruč na Sutjesci i izvukao najmobilniju i najbolju partizansku jedinicu iz sigurne smrti, iza sebe je ostavio i Druga Tita i sve one ranjenike koje su spašavali u Bitki za ranjenike... po Tita se vratio, ali ostale su pobili neprijatelji i domaći izdajnici... otprilike 3/4 kompletnog partizanskog ' human resource '... pa je neko vrijeme bila službena istina da je Koča pobegao i ostavio drugove...

Riječ je o generalu Mili Mrkšiću, zapovjedniku Prve proleterske gardijske brigade.

Kao publicista napisao je više djela, među kojima su najznačajnija: " Za pravilnu ocenu oslobodilačkog rata naroda Jugoslavije " (1949.), " Beleške uz ratovanje " (1988.) i " Dnevnik o ratnom putu Prve proleterske brigade " (1946.).

Sad su na čelo prve proleterske brigade s Prisavlja dobili još i dodatni poticaj u liku izravnoga čuvara, ne prstenova, nego štafeta.

Kao čuveni komandant Prve proleterske brigade, nije učestvovao prošle godine u Rudom.

Kronološki gledano Josip Broz, zvan Tito ", je već 14. svibnja 1945. u Zagrebu predsjedao sastankom štaba I. armije/prvobitne Prve proleterske brigade/i II. armije Jugoslavenske armije kao i Glavnog štaba Hrvatske, kojima su zapovijedali generali Koča Popović, Peko Dapčević i Ivan Gošnjak/ratni zapovjednik Glavnog štaba Hrvatske bio je do 1945. godine sekretar CK KPH Andrija Hebrang /.

Sastav zločinačke organizacije koja je 1945. zapovijedila, nadzirala i počinila zločin genocid nad hrvatskim narodom: " Drug " Josip Broz " Tito " (Jugoslaven, i boljševik, bravar i maršal, ZLOČINAC, glavni zapovjednik u " Vrhovnom štabu " Jugoslavenske armije, predsjednik jugoslavenske vlade i generalni sekretar politbiroa CK KPJ, te agent Kominterne i doušnik sovjetske tajne policije NKVD), zatim, partizanski general Koča Popović (Srbijanac, i komunist, profesionalni oficir, zapovjednik Prve proleterske brigade, i I. armije JA), partizanski general Peko Dapčević (Srbin, i komunist), general JA Ivan Gošnjak (Jugoslaven hrvatskog podrijetla, i boljševik, zapovjednik partizanske vojske u Hrvatskoj), partizanski general i politkomesar Vladimir Bakarić " Mrtvac " (Jugoslaven hrvatskog podrijetla, i boljševik, predsjednik lokalne komunističke vlade u Zagrebu), partizanski general Aleksandar Ranković (Srbijanac, boljševik, krojač, član politbiroa CK KPJ i " Vrhovnog štaba ", i šef OZNE za Jugoslaviju), Milovan Đilas (Crnogorac i boljševik, član politbiroa CK KPJ i " Vrhovnog štaba "), Boris Kidrič (Slovenac, i boljševik), Andrija Hebrang " Mirotočivi " (Hrvat, i komunist, trgovac, ratni sekretar CK KPJ i zapovjenik partizanske vojske u Hrvatskoj do 1945.), general Ivan Krajačić " Stevo " (Jugoslaven hrvatskog podrijetla, boljševik, bravar, šef OZNE za Hrvatsku), Ivan Maček (Slovenac, i boljševik, šef OZNE za Sloveniju), Franc Leskošek (Slovenac, i boljševik, šef partizanske vojske u Sloveniji), zatim, partizan Vladimir Nazor (Hrvat, jugoslavenski i hrvatski književnik i zločinac, predsjednik predsjedništva komunističke skupštine " ZAVNOH "), zatim, Gabrijel Divjanović (Jugoslaven hrvatskog podrijetla, boljševik, poslijeratni direktor zagrebačke zvjezdarnice, a 1945. načelnik vojnosudskog odjela II. armije partizanske Jugoslavenske armije), zatim, partizanski general Kosta Nađ (Jugoslaven hrvatskog podrijetla, boljševik i titoist, oficir OZNE), zatim, politkomesar I. armije partizanske Jugoslavenske armije, Mijalko Todorović (Srbin, velikosrpski koljač), zatim, general Arso Jovanović (Srbijanac, profesionalni oficir, Jugoslavenske armije od veljače 1945. godine, i pomoćnik generala Ivana Gošnjaka), Josip Boljkovac (Jugoslaven hrvatskog podrijetla, i boljševik, oficir OZNE u Karlovcu), zatim, Josip Manolić (Jugoslaven hrvatskog podrijetla, boljševik i ratni zločinac, oficir OZNE u Bjelovaru), zatim, partizanski oficir i ratni zločinac Većeslav " Veco " Holjevac, komandant I. korpusa partizanske vojske u Hrvatskoj, i član " Komande grada Zagreba " (zadužen za kršenje ljudskih prava hrvatskih izbjeglica u Zagrebu, i za likvidaciju hrvatskih ratnih ranjenika i " ročnika " u Zagrebu, 1945. godine), zatim, Aleksandar Koharević, ministar zdravstva komunističke lokalne vlade u Zagrebu (zadužen za likvidaciju ranjenika iz zagrebačkih bolnica, zajedno s Krajačićem koji je odgovoran i za maceljske žrtve zajedno sa Stjepanom Hršakom i ostalom partizanskom bandom), zatim, Drago Desput (Jugoslaven hrvatskog podrijetla, komunist), član sudskog odsjeka " Glavnog štaba NOV " Hrvatske, Stanko Obradović (Srbin iz Hrvatske), partijski sekretar KPH u partizanskoj " IV. udarnoj brigadi ", Dimitrije Georgijević, opunomoćenik " Odjeljenja za zaštitu naroda " za Jugoslaviju, Jakov Blažević (Jugoslaven hrvatskog podrijetla, boljševik i zločinac), partizanski Javni tužilac Hrvatske, zatim, Vukašinović (predsjednik partizanskog tzv. " NOO " za Slavoniju), partizanski major OZNE, " drug " Brnčić, zamjenik komesara, potpukovnik Robić Ivan, pomoćnik majora Ćuk Milojko, major Vujanović Damjan, major Vidović Lazo i kapetan Janeković Slavko, članovi izvršnog aparata za tako zvane " specijalne zadatke " tzv. " III. odsjeka Odjeljenja za zaštitu naroda " za Hrvatsku, Zvonko Komarica, iz opunomoćeništva partizanske divizije " KNOJ " u Hrvatskoj, zatim, " drug " Vicko Krstulović, ministar unutarnjih poslova komunističke Hrvatske (Jugoslaven hrvatskog podrijetla, boljševik i zločinac), i drugi de facto ubojice iz zločinačke organizacije komunističke partije, zatim, " drug " Lutvo Ahmetović, de facto ratni zločinac sa Jazovke, i zamjenik načelnika UDBE u Zagrebu, Simo Dubajić (Srbin iz Hrvatske, boljševik, i četnik, te velikosrpski koljač iz 45 ' na Kočevskom Rogu), glavni komandant koljačke partizanske jedinice na Kočevskom Rogu, major, " načelnik štaba IV. armije), i ideološki vođa pobunjenih Srba iz 1990. godine), zatim, oficir Jugoslavenske armije, " M. P. " (Jugoslavenka hrvatskog podrijetla, zločinka i boljševik), partizanski politkomesar u " XI. dalmatinskoj brigadi 26. divizije Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije " koja je iz svoje jedinice odabirala ljude za " povjerljiv zadatak " ubijanja ratnih zarobljenika na Kočevskom Rogu, zatim Nikola Marić Bokež " Crnogorac ", " komesar čete ", Kosta Ugrica, politkomesar " I. bataljona " partizanske " XI. dalmatinske brigade ", član Saveza komunističke omladine Jugoslavije (SKOJ) i KPJ, sudionik ratnog zločina i masovnih ubojstava na Kočevskom Rogu 1945. godine, Albert Štambuk, " zamjenik politkomesara 1. čete 5. bataljona XI. dalmatinske brigade " Jugoslavenske armije, Dinko Periša Ljubo, pukovnik " JNA ", Ivan Gugić, (partizanski) vojnik, Titov borac u " XI. dalmatinskoj brigadi ", svjedok-pokajnik, zatim, Nikola Maršić, " zamjenik komandanta 2. bataljona XI. dalmatinske brigade " koji je zapovijedao izabranicima iz " XI. dalmatinske brigade ", u sastavu od 60 do 70 partizana koji su ubijali na Kočevskom Rogu hrvatske ratne zarobljenike, i zarobljene hrvatske civile, Ljubo Barbarić " Hvaranin ", " politkomesar 3. bataljona XI. dalmatinske brigade ", član SKOJ od 1941. i KPJ od 1943. godine, Ivo Franković, " komandir 3. čete 3. bataljona XI. dalmatinske brigade ", član KPJ od 1943. godine, Božo Kačić, partizanski desetar u " XI. dalmatinskoj brigadi ", također sudjelovao u genocidu na Kočevskom Rogu, i u silovanju zarobljenih hrvatskih žena i supruga kod Kočevja ubijenih časnika hrvatske vojske oružanih snaga NDH, Ante Ćepić, " omladinski rukovodilac 4. bataljona u XI. dalmatinskoj brigadi Jugoslovenske armije " maršala Tita, Maks Baće i Jovo Kapidžić, Rankovićevi pomoćnici, izdali su, uz Ivana Matiju Mačeka, Simi Dubajiću zapovijed od Rankovića i Broza " Tita " za pokolj hrvatskih ratnih zarobljenika na Kočevskom Rogu kod Ljubljane, 1945. godine, partizanski pukovnik Dušan Dule Korać (Srbin sa Korduna), politički komesar 26. divizije JA, član komisije viših oficira koja je došla u kontrolu do jama-masovnih grobova na Kočevskom Rogu, zatim, počinitelji genocida u Maclju kod Krapine 1945. godine, Stjepan Hršak (Jugoslaven hrvatskog podrijetla, boljševik, titoist i zločinac, krojač po zanimanju, oficir (partizanski poručnik) i komandant tajne službe partizanske vojske u Krapini, i krvoločni isljednik OZNE, i komandant zarobljeničkih koncentracijskih logora u Krapini i okolici, te glavni zapovjednik i egzekutor na Maclju, zatim, ubojica s Maclja, Ivan Valjavec (Hrvat), doušnik UDBE među hrvatskim radnicima (" gastarbajterima ") u Zapadnoj Njemačkoj nakon rata, Rudolf Krivak (Hrvat), Josip Koret (Hrvat), Dragutin Koret (Hrvat), Stjepan Vinceljak (Hrvat), Šimek Leljak " Šinter " (Hrvat), Florijan Šerek (Hrvat), funkcionar UDBE nakon rata, Ivan Strmečki " Stanko " (Hrvat), ubijao nedužne ljude i u zagorskom Jesenju za vrijeme rata, Slavko Kovačec " Štefunjak " (Hrvat), Dragutin Draganić " Radobojec " (Hrvat), Josip Kovačec (Hrvat), Alojz Brodar (Hrvat), Zvon Smrečki (Hrvat), Miško Grobotek (Hrvat), August Herceg (Hrvat), i još 45 drugih partizana-ubojica na maceljskoj gori, te Leopold " Leo " Horvat (Hrvat), zapovjednik civilne OZNE u Krapini (zajedno s Hršakom izabirao dobrovoljce-ubojice za pokolj u Đurmancu i na vrhu maceljske gore Ilovec, a poslije rata radio u zagrebačkoj UDBDI, umirovljen sa činom kapetana UDBE), zatim, Branko Löw (Hrvat), oficir OZNE u Krapini, Ivica Fizir (Hrvat), istražitelj civilne OZNE u Krapini, i gradonačelnik Krapine nakon " demokratskih " promjena 1990. godine, Valent Katalenić " Valek " (Hrvat), istražitelj civilne OZNE u Krapini, Petar Bezjak " Perica " (Hrvat), zloglasni komesar koncentracijskog logora u Mirkovcu kraj Sv. Križa Začretja kod Krapine, 1945. godine, a poslije rata bio je " isljednik " zloglasne UDBE u Zagrebu, Milan Kunštek, prvi zapovjednik i " veliki i zloglasni krvoločni komandant " koncentracijskih logora kod Krapine, Branko V (i) dović (Hrvat), " komandant " komunističkog koncentracijskog logora u Oroslavlju kod Krapine, 1945. godine, Josip Frankol (Hrvat), krvoločni isljednik vojne OZNE u Krapini, Ivan Đurkin (Hrvat), krvoločni isljednik vojne OZNE u Krapini, zatim Mladen Šafranko " Marijan ", partizanski podoficir i stražar vojne OZNE u Krapini, svjedok-pokajnik o genocidu u Đurmancu, Mirkovcu i Maclju kod Krapine, 1945. godine, zatim, Dragutin Rafaj, partizanski oficir, i partizan Živko Vujčić, ubijali su, metkom u potiljak, hrvatske teške ranjenike iz zagrebačkih bolnica na Jazovki kod Sošica na žumberačkom gorju, i mnogi drugi partizanski i jugokomunistički ratni zločinci i zločinci protiv čovječnosti...

Neustrašivim borcima Prve proleterske narodnooslobodilačke udarne brigade posvećuju ovaj svoj tehnički rad drugovi iz neoslobođenog dela Srbije.

Rihtmanom pripremao je za objavljivanje Ajnstajnovu knjigu O specijalnoj i opstoj teoriji relativiteta. 1941. Postao je komandant partizanske Prve proleterske brigade. 1944 1953. Bio je na celu Generalstaba Jugoslovenske narodne armije kao narodni heroj. 1953 1966. Radio je kao drzavni sekretar za inostrane poslove Jugoslavije. 1966. Imenovan je za potpredsednika Jugoslavije. 1967. Postao je clan Predsednistva CK SKJ. 1972. Povukao se iz politickog i javnog zivota oba Biografijazom

Po povratku iz Moskve prvo je otišao kod Koče Popovića, koji je bio komadant, a Mijalko Todorović Plavi komesar Prve proleterske brigade.

Pritisak Nijemaca je porastao i uskoro su počeli ovladavati izgubljenim položajima, a partizani snažno pritisnuti počinju se povlačiti, tada pripadnici Prve Proleterske Dalmatinske brigade dižu cestu u zrak.

Za svaki slučaj šalji kurira Jovicu do Prve proleterske, ako nisu primili mejl.

Ćetković Toma Petar, 1907 - 1943, kapetan kraljevske jugoslovenske vojske u aprilskom ratu, u NOB od 13. VII 1941, prvi komandant Prvog (Lovćenskog) bataljona Prve proleterske, zatim komandant Prve dalmatinske brigade, poginuo u Nevesinjskom polju 28. III 1943, kao komandant Treće udarne divizije NOVJ.

Osim organizacija sa ovog područja, vence su položile i delegacije Prve proleterske brigade SUBNOR-a Srbije, SUBNOR-a Vrbasa i Laćarka te udruženja boraca i antifašista iz Bijeljine i Požege.

kad u beogradu, na bulevaru vojvode mišića ili u ulici teodora drajzera bude stajala ploča kako su odatle kretale nepregledne vojne kolone prve proleterske gardijske brigade jna na razoružani hrvatski narod u hrvatsku tada će biti vrijeme da se postavi i ploča u lori.

znam da je off topic ali predlazem urednistvu da se jednim tekstom osvrne na dan osnivanja prve proleterske brigade NOP-a.

Čini se da je došlo vrijeme da se nešto od toga i pročita, a pravi smisao cijelog događaja, koji je trebao završiti pjevanjem rodoljubnih pjesama, odavalo je iskreno raznježeno lice njegovane gospođe u damskim godinama dok je u rukama držala knjigu " Partizanke Prve proleterske ".

Poginuo je prilikom napada Prve proleterske brigade na Vlasenicu, 25. i 26. lipnja 1943. godine.

No, zamalo ga je uništio uspjeh kad je već stvorio cijelu makizarsku državu u planinama Bosne, pa podigao proletersku armiju i, kao i obično teške zadatke, zapovjedništvo Prve proleterske povjerio jednom slikaru i kritičaru, Konstantinu Koči Popoviću, pariškom intelektualcu koji će ratni dnevnik voditi na francuskom, njemački Oberkommando der Wehrmacht, zaključuje da je dosta tog sranja usred Tvrđave Europa, pa zapovjeda general-pukovniku Alexandru Loehru, komadantu grupe armija E koji je zauzeo Dodekaneze, da pokrene operaciju Weiss te uništi partizansku komunističku vojsku, gomilu drskih odrpanaca koje vodi neki žicar po imenu Tito.

Njegov bataljon, kome je pripojena četa Komskog bataljona, postao je Prvi bataljon Prve proleterske brigade.

Drugi Šimunov i Stjepanov brat, Nikola, borac Kragujevačkog partizanskog odreda od 1941, poginuo je maja 1943. na Zelengori kao borac Prve proleterske brigade.

Prilikom formiranja Prve proleterske NOU brigade, prve regularne jedinice NOV i POJ, u Rudom 21. decembra 1941. Koča Popović je postavljen za prvog komandanta.

Za vrijeme čitavog rata brižljivo je vodio svoj dnevnik koji je izašao nakon rata pod imenom " Dnevnik o ratnom putu Prve proleterske brigade ".

Prvog novembra 1942. Koča Popović je postavljen za komandanta Prve proleterske divizije i na toj dužnosti je ostao do 5. oktobra 1943. Divizija se naročito istakla u operaciji " Vajs " (Bitka na Neretvi).

Igmanskom maršu, na čiju se tradiciju nadovezuje mitologija sadašnje Igmanske inicijative, valja podsjetiti kako je skupina jugoslavenskih gerilaca u sklopu tzv. Prve proleterske brigade početkom 1942. maršem zaobišla Sarajevo i spustila se prema Foči, gdje je zajedno s četnicima počinila masovne pokolje nad pripadnicima tadašnjega hrvatskog naroda, većinskim muslimanima i malobrojnim katolicima.

Juri su " šljive " zacijelile, kući mu visi Spomenica, minus na računu, klasika. 1990 - ' 92 je došlo do pojave masovne amnezije dosad nezabilježene u modernijoj povijesti; simptomi te neobične pandemije su se iskazivali u paljenju crvenih knjižica, masovnoj zamjeni u regalima " Bilo je časno živjeti sa Titom ", Kardelj-sabrana djela u 150 tomova, " Ratni put prve proleterske " sa knjigama " Povijest Hrvata ", " Novi zavjet ", Glas koncila je osjetno povećao tiražu, Katolički kalendar je zamijenio socrealističke kalendare, crkve su postale tijesne, otkrilo se biti Hrvat i pisati Hrvat umjesto Jugoslaven, a obzirom da je HDZ bio najperspektivnija stranka za probitak svi pravi komunistički karijeristi su pravilno procijenili da će tamo baciti sidro.