Prvostupanjsko vijeće Haškoga suda 15. travnja proglasilo je krivima generale Gotovinu i Markača za sudjelovanje u udruženom zločinačkom pothvatu, čiji je cilj bio za vrijeme Oluje i nakon nje prisilno i trajno ukloniti srpsko stanovništvo s okupiranih područja u Hrvatskoj.

Tužiteljstvo nije uspjelo dokazati zapovjednu odgovornost, pa su pribjegli osudi na temelju teze o udruženom zločinačkom pothvatu u dahu je izgovorila odvjetnica Jadranka Sloković koja navodi da presuda koju je donijelo prvostupanjsko vijeće govori da je Oluja, a time i država Hrvatska, nastala na temelju zločinačkog pothvata.

Optužba pak tvrdi da je obrana proizvoljno izvukla zaključke o broju " nelegalnih " projektila, tvrdeći kako je prvostupanjsko vijeće uspjelo identificirati mjesta udara samo deset posto ispaljenih projektila, te da je obrana sve ostale projektile proglasila zakonitima, iako je od tih 10 posto pola palo izvan kruga od 200 metara.

Obrane ne smiju otkrivati što su navele u svojim podnescima prije nego što njihov sadržaj ne stigne pred haške suce, no znamo kako će Gotovinin tim obrane, uz ostalo, u žalbenom podnesku još jednom pokušati osporiti verziju o zločinačkoj ulozi topništva u Oluji, koju je od tužiteljstva presudom potvrdilo i prvostupanjsko vijeće, a koja ima značajnu ulogu u prvostupanjskoj presudi Gotovini i Markaču.

Godinu i pol nakon što je prvostupanjsko vijeće Haškoga suda osudilo generale Antu Gotovinu i Mladena Markača za zločine počinjene tijekom i nakon Oluje, žalbeno vijeće Međunarodnog suda za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije (ICTY) na ročištu koje se održava 16. studenoga izreći će pravomoćnu presudu o žalbi dvojice hrvatskih generala kojom se osporavaju svi bitni dijelovi prvostupanjske presude.

Obrane generala Ante Gotovine i Mladena Markača predat će u ponedjeljak do ponoći, kada ističe rok, žalbe na prvostupanjsku presudu kojim ih je prvostupanjsko vijeće Haškog suda osudilo na 24, odnosno 18 godina zatvora.

Žalbeno vijeće mora presuditi hoće li prihvatiti verziju haaškog tužiteljstva - koju je prihvatilo i prvostupanjsko vijeće koje je predvodio sudac Alphons Orie - po kojoj je hrvatska strana pokrenula " Oluju " samo zato da bi planski i sustavno protjerala Srbe iz okupiranih područja Hrvatske, ili će se pak suglasiti s Gotovininom obranom koja u svojoj žalbi tvrdi da su zaključci prvostupanjskog vijeća " toliko ozbiljno nerazumni da se presuda mora poništiti ", a Gotovinu osloboditi po svim točkama optužnice.

Obrana pitanju zakonitosti napada posvećuje čak trećinu podneska, a u pogledu zaključka vijeća da su nezakoniti topnički napadi bili glavni i izravni razlog masovnog odlaska srpskog stanovništva u Oluji upozorava žalbeno vijeće na činjenicu da je prvostupanjsko vijeće kao razlog odlaska zanemarilo niz drugih uzroka, među kojima su strah od zakonitih topničkih napada - onih na vojne ciljeve u njihovoj blizini ili evakuacijske zapovijedi lokalnog srpskog vodstva.

Prvostupanjsko vijeće osudilo šestoricu bivših lidera bosanskih Hrvata na 111 godina zatvora zbog zločina počinjenih nad Bošnjacima i drugim nehrvatima na području Herceg Bosne.

Smatram da je Sud u Haagu nedopustivo stavio teret svih tih dokazivanja na obranu generala, a iznenađen sam da je prvostupanjsko vijeće potpuno ignoriralo međunarodne standarde točnosti o granatiranju jer je time prekršilo temeljna i univerzalno priznata načela kaznenog prava.

Prvostupanjsko vijeće Prlića drži odgovornim za opsadu Istočnog Mostara tvrdeći da je osobno pridonio blokiranju humanitarne pomoći tom dijelu grada i da je to činio mjesecima, da je znao za brojne zločine pripadnika HVO-a i teške uvjete u kojima su muslimani držani u logorima Dretelj, Gabela i Heliodrom.

" Prvostupanjsko vijeće je zaključilo kako je operacija Oluja bila zakonita.

Pravilo 77. govori o nepoštovanju Suda, za što prvostupanjsko vijeće može izreći kaznu do deset tisuća dolara ili kaznu zatvora do šest mjeseci.

Prvostupanjsko vijeće Haškog suda u ožujku 2000. ga je osudilo na 45 godina zatvora zbog ratnih zločina nad Bošnjacima u Lašvanskoj dolini 1993., uključujući i pokolj u Ahmićima.

Naime, prvostupanjsko vijeće je utvrdilo da postupanje hrvatske države prema počiniteljima zločina tijekom i nakon Oluje nije bilo dio tzv. " zločinačkog poduhvata " - da Hrvatska jest učinila sve što je bilo moguće i potrebno da se počinitelji pronađu i kazne.

No, pravni stručnjaci upozoravaju da bi u tom slučaju generalima bilo uskraćeno pravo na žalbu jer bi žalbeno vijeće funkcioniralo kao prvostupanjsko vijeće.

Stoga se i ti dijelovi osuđujuće prvostupanjske presude moraju odbaciti, navodi obrana i dodaje da s obzirom na to da prvostupanjsko vijeće u presudi nije donijelo nikakve presudne zaključke o Gotovini kao pomagaču u zločinačkom pothvatu ili o njegovoj zapovjednoj odgovornosti to ne može učiniti ni Žalbeno vijeće.

Prvostupanjsko vijeće Haaškog suda 3. ožujka 2000. proglasilo je Blaškića krivim i osudilo na 45 godina zatvora za ratne zločine počinjene u Lašvanskoj dolini od polovice 1992. do 1994., od kojih je najteži pokolj muslimana sela Ahmići u travnju 1993. godine.

Kao dokaz prekomjernog granatiranja, prvostupanjsko vijeće prihvatilo je granate koje su pale u radijusu većem od 200 metara od legitimnih vojnih ciljeva.

Tužiteljstvo podsjeća da je prvostupanjsko vijeće presudom utvrdilo da je strah izazvan topničkim napadima tijekom Oluje bio primarni i izravni uzrok masovnog bijega više od 20 tisuća srpskih civila iz Krajine i da su HV i specijalna policija počinili zločin deportacije te da su prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman i drugi visoki dužnosnici dijelili namjeru da se istjeraju srpski civili iz Krajine te da su koristili vojsku i specijalnu policiju da bi proveli zločinački cilj kroz Oluju.

Što se tiče krivnje po zapovjednoj odgovornosti, tužiteljstvo smatra da je prvostupanjsko vijeće donijelo sve potrebne zaključke u presudi koji su podloga utvrđivanja toga oblika krivnje.

Suđenje koje će prvostupanjsko vijeće objaviti sredinom travnja, počelo je još 8. lipnja 2001. Tad je u Haagu potvrđena optužnica protiv Gotovine i poslana u Zagreb.

I nakon što je sve to " utvrdilo prvostupanjsko vijeće ", utvrdivši time da ni zločina bilo nije, izreče ne baš malu osuđujuću presudu?

Imenovanjima 2004. godine, broj sudaca prvostupanjskih vijeća povećan je na 70, tako da je svaka područna obrtnička komora dobila prvostupanjsko vijeće od tri člana.

Iako je tužiteljstvo na zadnjem haškom ročištu ustrajavalo u tvrdnji da je prvostupanjsko vijeće ispravno odlučilo kada je Gotovinu osudilo na 24, a Mladena Markača na 18 godina zatvora, zapravo je tužiteljstvo na taj način odustalo od zaključka prvostupanjskog sudskog vijeća.

Taj se koncept pojavio prvi puta u presudi Žalbenoga vijeća Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY) u predmetu " Tadić " 1999., nakon što prvostupanjsko vijeće nije bosanskog Srbina Duška Tadića proglasilo krivim za ubojstva muslimanskih civila pokraj Prijedora koje su počinile srpske paravojne snage.

Takav pristup optužbe žalbenoj raspravi, međutim, u potpunoj je opreci sa zahtjevom žalbenog vijeća, koje je nedavnim dopisom obranu i optužbu pozvalo dvije strane da se jasno odrede prema ključnom pitanju: je li prvostupanjsko vijeće pogriješilo kada je kao kriterij za zakonitost napada uzelo pravilo od 200 metara od cilja za zakonitost pogotka.

I buduće žalbe Gotovine i Markača na prvostupanjsku presudu, kojom su osuđeni na 24 i 18 godina zatvora, polazit će od činjenice da je prvostupanjsko vijeće odbacilo optužbu tužiteljstva da su hrvatske političke i vojne vlasti opstruirale istrage ubojstava, pljački i paleži poslije Oluje, kao što i Gotovina i Markač za planiranje ubojstava, paljenja i pljački ne odgovaraju neposredno, nego samo kao sudionici zajedničkog zločinačkog pothvata.

Apsurdna situacija Mi sada imamo brojne i jake dokaze iz kojih je jasno da se radilo o sukobu između dvije vojske, o borbi za kontrolu teritorija, a ne o napadu organiziranog HVO-a na nenaoružane muslimanske civile kako to tvrdi optužba i kako je to prvostupanjsko vijeće presudom i prihvatilo.

Prvostupanjsko vijeće nije zasebno razmatralo pojam neizravne diskriminacije (koja je do tada bila upotrijebljena samo pri spolnoj diskriminaciji), već se po ustaljenoj praksi usredotočilo na procjenu dokazanosti postojanja diskriminatorne namjere u postupanju čeških vlasti, tj. postojanja objektivnog i razumnog opravdanja.