Danas smo svjedoci da je došlo ono vrijeme kada svi pišu poeziju, a nitko je ne čita, i kada sloboda, kako veli Miljković, ne umije da pjeva kao što su sužnji pjevali o njoj, te nas Brković doista blistavim retroaktivnim stihovima vraća u šezdesete, kada je ljubav u svijetu, pa tako i kod nas na Balkanu, imala svoj zlatni trenutak, kao što je zlatna samo maslina u poeziji Vesne Parun, pa se tako Brković ne bez benevolencije vraća u taj svijet koji iz današnje perspektive izgleda kao da je bio smisleniji i bliži ljudima u svakom pogledu, i koji svakako nije toliko ponižavao i obesmišljavao, kako to čini suvremeni balkanski kapitalizam, koji je toliko oduran i perfidan, i koji se podsmjeva ljudskoj inteligencji i razumu (koga morate potiskivati ako želite živjeti, jer nije prominentan za kapitalizam i one koji ga provode, pse tragače koji se nasladjuju ljudskom nesrećom) koji djeluje toplo i drago, mada pjesnik poziva na oružje, današnje demokrate bi rekle da poziva na terorizam, i to takav da će mnogi osjetiti želju da povrate takav terorizam koji bi zaustavio ovaj tekući liberalno kapitalistički celebrocid: Iz Miločera su nas kao osunčane bitange, možda uhode,/Izbacili čuveni komunistički betlaši i mauzeri,/Bježali smo uz brda, i negdje oko podne,/Zapjevali o Če Gevari i njegovoj mašingeveri