Situacija konstruiranja zakonitosti iz parcijalnih povijesnih uzoraka, i to onih koji tvore diskurs koji piše o njima samima, psihoanalitička je u svojoj osnovi.

Dakle, ući stvarima u dušu i dati dobar primjer dvije su različite i nepomirljive namjere) Za kafkologe su brojne sjajne poetske scene i rečenice iz Kafkinih djela u pravilu sporedne; ostaju hladni na njih; jedino što ih zanima je izvući neku moralnu i filozofsku potku. (Ne čudimo se dakle da Brod, romantični obožavatelj žena za koga koitus nije stvarnost nego simbol osjećaja, nije vidio u Bruneldi ničeg istinskog, ni sjenu stvarnog iskustva, već samo opis užasne kazne koja će stići one koji ne slijede pravi put.) Umjesto ozbiljne književne kritike, imamo religiozne alegorije (Brod: Dvorac = milost Božja, Zemljomjer = novi Parsifal u potrazi za božanskim), ili, kasnije, bezbrojna psihoanalitička, marksistička, politička palamuđenja. Pod utjecajem Broda, kafkologija sustavno tjera Kafku s područja estetike: kao religioznog mislioca, ili pak lijevo usmjerenog; takva je metoda mrziteljica muza, usmjerena drito protiv umjetnosti, izravan je Kundera. Briga nas za Kafku umjetnika, koji nas zbunjuje svojom teškom estetikom, želimo Kafku kao jedinstvo življenog i napisanog.

Takav pristup zahtijeva blizak odnos s klijentom ali i dijeljenje osjećaja sa klijentom a ne suzdržan stav objektivan stav kakav je zastupala psihoanalitička ortodoksna teorija i praksa (Perls, 1973.).

Tu situaciju na neki način najavljuje rad Borisa Cvjetanovića koji je fotografirao malobrojne ovlaštene ordinacije u kojima se provodi psihoanalitička metoda u Hrvatskoj: kauč kao redoviti terapijski rekvizit u prvom planu, na samom početku izložbe predstavlja psihoanalizu kao simptomatsko mjesto susreta svjesnog i potisnutog, pacijenta i psihoterapeuta, vanjskog i unutarnjeg prostora signalizirajući na taj način karakter izložbenog prostora u cjelini.

Gluma je bila profinjena, upravo psihoanalitička i nije oponašala pokret glazbe tako da doslovce preslikava stvarnost (ÂťRadnja na pozornici i glazba ne idu usporedno jedno s drugim u izravnom smisluÂŤ).

O davno nadišavši okvir same psihoanalitičke prakse, psihoanalitička se teorija od početka 20. stoljeća do danas do te mjere univerzalizirala na razinu epistemološke paradigme, da je promišljanje čovjeka kao društvenog bića danas nezamislivo bez njezinog udjela.

Psihoanalitička teorija danas tek u manjoj mjeri funkcionira kao autonomna (uz liječničku praksu vezana) disciplina, nego je zapravo opće dobro čitavog niza djelatnih područja i njima pripadajućih diskursa u okviru kojih se dalje razvija kao bitno interdisciplinarno područje znanja.

Prebacivši težište s konkretnih psihičkih problema, na analizu društvenog ponašanja i simboličkih djelatnosti općenito, psihoanalitička teorija postala je danas stanovita opća praksa za problemsku artikulaciju kojegod fenomena suvremenog društvenog života.

Početno, konvencionalnija kritika ga je prihvatila kao nov i neobičan redateljev eksperiment u stvaranju suspensa, autorska je otkrila u filmu intimistički iskaz, žanrovska inovativan pristup žanru, dok ga naposljetku poststrukturalistička psihoanalitička i feministička kritika tumače kao sugestivno poniranje u kompleks kastracije te propitivanje samih temelja muško-ženskih odnosa, najočitije u mučnim prizorima u kojima dubinski traumatizirani detektiv prisiljava svoju novu prijateljicu, prodavačicu Judy, na preodijevanje u mrtvu Madeleine u koju je bio zaljubljen (na što Judy, premda nevoljko, pristaje).

Psihoanalitička situacija, psihoanalitički ambijent i psihoanalitički proces konstruiraju tri različita aspekta kliničkog psihoanalitičkog settinga.

Psihoanalitička teorija me inače zanima kao i mnogo toga drugoga, i stoga sam posegnuo za Elliottovom knjigom.

Recepcija Budenovih publicističkih radova opisala je tako putanju čije se krajnje točke mogu svesti na dva tipična oblika u kojima psihoanalitička teorija prikazuje odbijanje subjekata da prihvati traumatičnu realnost: nijekanje i poricanje.

Švankmajerova psihoanalitička priča ispričana je uz mnoštvo suspensea, i dok nam podastire neke od osnova psihonalaize, autor ljušti sloj po sloj protagonistove (pod) svijesti da bi nam na kraju razotkrio neočekivane tajne i donio sasvim pristojan obrat kojeg se ne bi posramili ni detektivski trileri.

Tatijeva je umjetnost psihoanalitička studija kaosa podsvjesnog.

Riječ je o psihoterapiji, koja može biti psihoanalitička, a temelji se na razotkrivanju nesvjesnih konflikata, te uspostavljanju vezanosti između terapeuta i pacijenta, te suportivna koja također uspostavlja vezanost između terapeuta i pacijenta, a u tom odnosu može sudjelovati i medikament, najčešće antidepresiv.

Kad je riječ o objašnjenjima uzroka ljubavi, poznata su evolucijska i psihoanalitička objašnjenja ljubavi.

Njezini profesionalni interesi su post-kolonijalna afrička i karibska literatura, kultura i studije dijaspore, feministička teorija, post-kolonijalna teorija, psihoanalitička teorija, žene i islam, indo-karibski pisci, arapski i muslimanski pisci u sjevernoj Africi i Srednjem istoku, te francuski realizam 19. stoljeća.

Zakučastu Lacanovu misao Žižek provlači kroz " sito " popularne kulture tako da psihoanalitička teorija francuskog majstora postaje neobično zabavna i pitka.

Ako se zanemari sam lik dekadentnog tiranina, ostaje psihoanalitička desublimacija genetskog patogenog koda u službi Thanatosa.

Freud upozorava da je sav prikupljeni klinički materijal nastao na temelju proučavanja tri oblika neuroza, histerije strepnje, histerije konverzije i prisilne neuroze, naglašavajući da ove tri bolesti, koje smo kao jednu grupu navikli nazivati imenom neuroze prijenosa, ujedno opisuju i područje na kojem se može obavljati psihoanalitička terapija (Freud 2000 a, 317).

Neka psihoanalitička istraživanja provedena u posljednje vrijeme pokazuju da su kod ispitanika, ovisnika o drogama u znatno većem postotku prisutni asocirani prisijatrijski poremećaji nego kod alkoholičara.

Premda i neki drugi naslovi izazivaju veliko zanimanje čitalaca - cijela psihoanalitička biblioteka " Anima ", ali i neki povijesnoumjetnički naslovi za koje se čulo i izvan naših granica.

Može se o nekome razviti cijelu znanstvenu studiju: izvršiti morfološke, biokemijske i medicinske analize, grafološka, psihološka, psihoanalitička istraživanja itd

Dok se, na primjer, semiologija bavi objašnjavanjem gledateljeva izbora i procesa odgonetanja, estetika recepcije u potrazi je za idealnim (dakle apstraktnim) gledateljem, sociokritčka i psihoanalitička razmatranja najčešće pretpostavljaju poželjno okruženje i kritiziraju svako drugo (i drugačije), demografska i marketinška istraživanja ograničena su na usko fokusiran željeni učinak i rezultate, i tako redom.

U tom istraživanju potrebna mu je pomoć, da li Boga, da li psihijatra. (Augustinov odonos prema majci, koji ga vodi do toga da osudi grijehe tijela uopće neodoljivo mami na psihoanalitička objašnjenja.)

Kakve traume proživljavaju Židovi zbog takvog tretmana, kakva su njihova psihoanalitička priopćenja, posebice kod " postholokaustne " generacije?

Isto tako niste spomenuli organiziranu psihoterapiju, specifični oblik liječenja razgovorom, postoji više psihoterapijskih tehnika (navesti ću samo neke: psihoanalitička, kognitivo-bihevioralna, integrativna, geštalt-psihoterapija...) koje se uspješno (često u kombinaciji s lijekovima) primjenjuju u liječenju smetnji i poremećaja koji ste naveli.

Javne samoće zbirka je ogleda dr. sc. Ljiljane Filipović, koji nastoje razotkriti kako je u interakciji filozofije, politike, psihoanalize i drame, psihoanalitička konstrukcija povezana s problemima dramaturgije i suvremenog života te kako drama može pomoći u sagledavanja problema političkog konflikta.

Što je točno za ostala područja znanja, točno je i za znanje o umjetnosti kao reprezentativnoj čovjekovoj simboličkoj djelatnosti: premda u Freudovom djelu umjetnost predstavlja razmjerno autonomnu sferu istraživanja, danas malo koji dio psihoanalitičke teorije nema svoju primjenu u proizvodnji i interpretaciji umjetnosti: od uloge zrcalne faze u konstituiranju ega i organizacije želje u skopičkom polju, preko Edipovog kompleksa i teorije sublimacije, do analize mehanizma sna ili objašnjenja različitih vidova kompulzivnog ponašanja bilo da umjetnost shvatimo kao spoznajno-operativnu djelatnost, oblik društvene komunikacije ili nešto treće, čini se da ne postoji psihoanalitička tema koja u njoj ne bi pronašla svoje idealno utjelovljenje.

Drama je napisana kao psihoanalitička terapija u Freudovu kabinetu, gdje se sličnost mita i sna pojavljuje u svakoj scenskoj slici, u svakoj replici: Mi se već petnaest godina razgovaramo kao u snu. U njoj je iskazana teza o mitu kao o čovjeku koji je istovremeno vrlo uzvišen i vrlo prizeman kao što je to Willy Loman.