Čovjek je afirmacija onoga što mi zovemo bog, vis maior, svemir ili štogod već, što hoće reći da su čovjek i bog istoga korjena. uostalom zar mi nismo stvoreni na njegovu sliku i priliku. bog predstavlja samo uzoran arhetip onoga što mi želimo sami biti, zato je i točno da čovjek može biti više no što jest. ali on također može biti i manje no što on jest, što uostalom često dokazuje. dakle, čovjek je i božja negacija, kao i svoja osobna negacija (vulgariziram dičnog hegela, o kojem znam još manje). mislim da je tu eksplikacija i paradigma nepotrebna. dočim bog i to može dragi nemanja, može biti ono što nije, jer kakav bi on to bog bio kada to ne bi mogao. želeći biti više nego što jesi, biti ono što nisi, želiš biti bog u stvari. dolazimo do brkatog pjesnika filozofa koji je imao velike brke i velike misli, do nietzschea, čovjeka koji nije postavljao pitanja koja to nisu. a ja ih postavljam. tu se on i ja razlikujemo. naravno, ovo je bilo nota bene. mi želimo biti bogovi, a ne možemo biti ni ljudi. no to je već put koji vodi vulgarnoj metafizici kojoj, ufam barem, nisam sklon, tek možda pukom slučajnošću i neznanjem, kojima, priznajem, jesam sklon. mislim da se to da čak i zaključiti, bez lažne i trivijalne skromnosti i ego-tripa. jednostavno, ja sam svjestan svojeg ne-znanja. što se ja pitam u stvari? pitam se kako biti ono što nisi, kako biti ono bolje što jesi, kako prerasti tu dijalektičku suprotnost. kako postati svoj vlastiti arhetip i ujedno negirati sama sebe. thanatos koji vodi afirmaciji. negirati sve ono što jesi da afirmiraš sve ono što nisi. afirmirati svoje potencijalnosti, postati ono najbolje što jesi i ono najbolje što nisi, to je moj lajt motiv.