Pritom Šimatović nikako nije zaslužio epitet manjega redatelja, nego svaki od njegova tri filma čvrsto utemeljuje njegovu poziciju u povijesti hrvatskoga filma, ocrtavajući luk od državnoestetske težnje tipskom socrealizmu u Kamenim horizontima, preko neprepoznata, ali ključna pomaka prema dezideologizaciji ratnih priča u Naši se putevi razilaze, do svjedočenja o kulturnim dosezima sredine u Pustolovu pred vratima, nastalim u dijalogu s kazališnim tekstom na tragu Pirandellova teatra i dramskog esteticizma.

Ni pisci koji su bili predlošcima nisu nezanemarivi pokazatelji ovoga luka: od Vjekoslava Kaleba i njegova psihološkog realizma smještena u dalmatinski kamenjar, preko proznih zapisa Ivana Šibla čiji će partizanski zapisi poslije u Vrdoljakovim filmovima označiti potpunu dezideologizaciju ratnoga filmskog pisma, što je proces koji je očito već započeo u Naši se putevi razilaze do dramskoga teksta istančana esteticista Milana Begovića.

Naši se putevi razilaze (1957) smješta se pak u drugu skupinu filmova 1950 - ih, skupinu akcijskih filmova koji, nakon sedmogodišnje stanke od Zastave, pokušavaju provesti pretvorbu partizanskoga filma u komornu strukturu usredotočenu na individualnu priču i ograničeni segment rata (Opsada, Ne okreći se sine, Deveti krug...).

Ide avion i ostali folklor traje i do pola sata kada se opet naši putevi razilaze.

Drugi njegov film Naši se putevi razilaze (1957) po scenariju Ivana Šibla ratni je triler s melodramskim elementima o zagrebačkim ilegalcima za vrijeme okupacije.

Kad si tamo gdje se putevi razilaze, govore samuraji, odaberi onaj koji vodi u smrt.

Odavde se naši putevi razilaze na tri strane.

Stiv je ostao zatečen sa velikim buketom ruža dok je Tereza odlazila u daljinu, Naši se putevi razilaze rekla je.. -

Tu nam se putevi razilaze, oni u kolonu, mi prema kući.

Ovdje im se međutim putevi razilaze.

Škrabalo ga spominje tek kao konfekcijsku produkciju iz grupe partizanskih komornih filmova, smještenih u urbanu sredinu, što je kronotop koji su otvorili posljednja epizoda Belanova Koncerta i Bauerov Ne okreći se sine, a u koju pripadaju još Šimatovićev Naši se putevi razilaze, Kota 905 Mate Relje i Abeceda straha Fadila Hadžića primjerice, snimljeni otprilike istih godina.

U dvostrukom obruču straha nalaze se u Tanhoferovu filmu ustaše koje drže ilegalca, a njih pak sve skupa u zasjedi oko krčme ilegalčevi suborci, njih samo dva, dok se u krčmi nalaze pristrani i nepristrani, ali i oni koji rade za onoga tko više plati; u posljednjoj epizodi Koncerta, u Ne okreći se sine ili Naši se putevi razilaze u obruču se nalaze ilegalci i pošteni ljudi u gradu koji je pod ustaškom kontrolom, dok se negdje vani, kod Bauera preko Save, nalazi mitski partizanski prostor slobode.

U lovu na njih pridružili su nam se Mauro i Štumsi pa se svi zajedno slikamo na KT 7 (crkvica Sv. Ivana Glavosjeka), gdje počinje jedini žešći uspon te se zadnjespomenuta dvojica i ja odvajamo (kurvinski napuštam one koji su me do tada vodili), e da bi prednost povećali na ravnom dijelu gdje je Mauricio u sedmom satu utrke nagario na sigurno 5 min/km i tako smo išli zajedno do KT 11, nakon koje se Štumsijevi i Maurovi putevi razilaze, a ja se, sjetivši se mudrih riječi razboritog kapetana Mukkija kad se zaljepiš za nekog, zaljepi se kvalitetno, prikrpavam Mauriciju koji me suverenim orijentiranjem po zaboravljenim crkvicama Labinštine dovodi do drugog mjesta te mu se ovim putem još jednom zahvaljujem, čestitam na prvoj pobjedi u Treking ligi i da se malo kurčim bješe mi to jubilarno deseto postolje Lige i šesto srebro, a mislim da mi po tim drugim mjestima konkurira jedino baš Mauricio

U trenutku kad im se životni putevi razilaze, njihova veza ostaje jedina vrijednost koju imaju.

Sve se sklapa u tezu da je covjek postao od majmuna i da se jednostavno u jednoj fazi evolucije nasi putevi razilaze.

Ali sam iz istog razloga jednu takvu izgubila, ne u potpunosti, a li osjecam kako nam se putevi razilaze, misljenja.. sve nekako nestaje.. mozda tako mora biti...

Prijatelji nikada ne mole da im se vrati što su zaslužili... prijatelji ne, jer ja im uvijek vraćam istom mjerom... koliko si zaslužio toliko si i dobio... ni grama više... ni osmjeha više, ni dodira, ni poljubca ni ničega... i svoje prijateljstvo prema tebi neću dokazivati s načinima na koje ti to želiš... predobro te poznajem... predugo možda... predugo na jedan način vuk ovce vreba da ga nebi prepoznale kada priđe i s druge strane... nema tih zagrljaja koje mi ti možeš pružiti, nema ljepote koje mogu od tebe primiti, a pogotovo koje ti mogu dati... i tu se naši putevi razilaze... možda bih u jednu ruku željela da se netko trudi toliko dugo i toliko jako koliko se ti trudiš... ali trudiš se oko krivih stvari... između nas nikada opuštena prijateljska kava nije moguća... i bolje da ne tražim ponovno pomoći od drugih ljudi da se tebe riješim... ovo moram riještiti sama... oprosti, možda sam guska, ali ništa ne plaćam u naturi...

Cesto se uzimamo zdravo za gotovo i mislimo kako cemo, ako smo sad tu, zauvik biti zajedno... cesto se zivotni putevi razilaze, a nasi osjecaji ostanu nedoreceni... iako svi znamo da nam je stalo... ali ponekad bude kasno... i kako pisma kaze.. nikad nisam zamisljala svoj zivot bez tvog osmjeha... ali me jedino drzi to, sto osjecam i znam da me cujes... jednog lijepog dana bit cemo zajedno..

Dogodi li se ponekad da vam se putevi razilaze u mišljenju oko teksta ili glazbe?

Ipak iskoristivši priliku što su kao i obično zastali, jer se pod tom svetiljkom njihovi putevi razilaze, mladi Tereček sramežljivo nasloni glavu na rame pod kojim je držao klarinet, i duboko uzdahnu..

Isto vrijedi i za, vjerojatno, nešto mlađeg Bonifacija: njegov najraniji poznati datirani bakrorez, zemljovid otoka Cipra, tiskan je 1570. Ubrzo se njihovi putevi razilaze.

Iskrcavamo se, padaju i puse i suze po Bambiju i Ilijasu i tu nam se putevi razilaze.

No tu nam se putevi razilaze na totalno duge strane.

Ma, ne zamjeri, sad kad nam se putevi razilaze, budući da odlaziš u Cg, Sr i dr., a ja tko zna kud... to je bio samo način da izrazim svoje poštovanje.