Sad napokon i Vjeko izmigolji iz svog skrovišta, pa nas hrabro pohvali, preuzimajući na sebe taj težak teret moralne presude, a onda pokaže Gizeru da je i njemu potrebno masti, pa mu Gizer natrlja nosnice i uši, a onda se stadosmo svemu smijati, i tko zna koliko bismo dugo još tako sjedili na podu, razdragani, da nas najzad ne uhvati panika, Gizer se prvi počeo tresti, a za njime i nas dvojica, shvaćali smo da je buka bila strahovita, da se morala čuti po cijelom podrumu, pa i dalje, možda sve do Masnog miša, no lako je moguće da je nitko nije čuo, jer napokon, koliko ima mnogo trenutaka kad nitko ne prolazi ulicom ni podrumom, možda je i sad bilo tako, pa da, moralo je biti, već smo jedan drugoga uvjeravali, a Vjeko je Gizera tapšao po ramenu, ali opet, znali smo, moglo je biti i da nas je čuo kakav zli susjed, koji je odmah požurio sve dojaviti, ili još gore, jer zlim susjedima nije uvijek ni policija vjerovala, posebno ako su se žalili na gospodu inžinjere, jer opće je poznato bilo da su u narodu još široko raširene predrasude prema maskiranim inžinjerima, još gore, mogao nas je čuti sam Banoža, možda je baš prolazio hodnikom i sve čuo, zapravo, morao je čuti, jer on je uvijek u svojem u redu, a i onda kada nije, a to je u posljednje vrijeme bilo većinu vremena, uvijek je tamo neki od njegovih pomagača, kakav policijski dečko, neki dostavljač, podvornik ili prokurista, ili barem kakav putujući trgovac, koji je vidjevši da nema nikoga u uredu, odlučio sjesti i pričekati da se činovnik (jer nije odmah moralo biti jasno da je Banoža inspektor, a ne običan policijski činovnik) vrati pa da mu pokuša prodati svoje enciklopedije ili paketiće kuhanog graha, dakle, mogao je lako Banoža već sve znati, pa vjerojatno je i znao, mislili smo tada, a Vjeko je Gizera tapšao po ramenu, sigurno je znao, i već je bio na putu da Debelog uhapsi, s četom Žhnyjevih mundira, sa psima, s borbeno izvježbanim divljim svinjama, s bacačima plamena i plinskim bombama.