O napetostima i frustracijama što ih ra đ a nemogu ć nost komunikacije vrlo uvjerljivo govore pri č e Ro đ endanski film i Male smetnje.

Za bolji unutarnji promet i vezu s morem trebalo je popravljati stare i izgraditi nove ceste.48 Godine 1888. zapo č eta je gradnja nove suvremene ceste Mostar ⠀ Blato, 49 a ona je najviše ra đ ena 1891 ⠀ 92. godine.50 Oko 1896. cesta je došla do naselja Knešpolje.

U njemu se nalazi preko 200 inkunabula, vrijedni pe č ati i lang = " EN-US " > vi š e od stotinu pergamenata od kojih su mnogi pisani i ra đ eni u pozlati i temperi.

U tom smislu tehni č koj podršci teško je osluškivati bilo predstave koja se ra đ a i slijediti je u tome.

Svaki od tih proizvoda ra đ en je s puno truda i strpljenja a nadasve s mnogo ljubavi.

Kada su glumcu jedina pomo ć na sceni bijela dizajnerska stolica koja se, poput lopte, okre ć e oko svoje osi da bi postala ginekološka stolica ili stol u ra đ aonici, a glazba Stanislava Kova č i ć a osmišljena je kao niz funkcionalnih i nenametljivih zvukovnih naglasaka izvedbe i kada je on s lako ć om prelazi iz uloge Marija u ulogu Tamare ili karikaturalnim maskama prezentira i dvojicu ginekologa, i razgovor s prijateljima na nogometu, i sudbonosne susrete s osobljem u rodilištu, osobito sa Zlom sestrom, kada njegova energi č na izvedba u svakom trenutku prelazi rampu i komunicira s publikom, onda gledateljima i nije važno što je ozbiljna tema o č instva osmišljena kao duhovita i u krajnjoj liniji komercijalna komedija.

Dosta godina poslije Matko Pei ć je zapisao: Sisak ima sre ć u sa Strieglom jer njegove vode i njegov pijesak umjetnik oživljava bojom, dakle autenti č noš ć u koja se ra đ a u rijetkim trenutcima. Nedavna izložba monotipija, bakroreza, crteža i grafika u Sisku, u galeriji koja nosi slikarevo ime, povod je ovom razgovoru.

Prijašnji su još, uvjetno re č eno, najbolje prošli nemaju fizi č kih posljedica, osim dugovje č nosti, pa žive i do č etiristo godina, ali ih psihi č ki uništava sje ć anje na normalan život, ure đ eno društvo i tehni č ki naprednu civilizaciju i njezine tekovine, č ega su sada lišeni; Novi su potomci Prijašnjih koji se ra đ aju sa škrgama, krijestama po č itavu tijelu, kandžama umjesto ruku, repom, rogovima, a Izrodi su stvorenja s glavom č ovjeka i tijelom konja, krave, psa (pa ih se i rabi kao te životinje).

Na po č etku taj se simbol ujedinjuje sa slikom za č e ć a, ro đ enja i smrti: u no ć i Spinozina za č e ć a prikazuje se Rembrandt kako prinosi kist platnu i slika krv, od koje kre ć e da bi naslikao smrt, mrtvo tijelo, i u tom trenutku, trenutku smrti, ra đ a se umjetnina: slika i novi život, Spinoza.

Ra đ a se i roman.

Iako je životni tijek prirode cikli č an, svatko od nas smrtnika ima svoju lopticu i njezina je vrtnja nepredvidljiva, č ovjek se ra đ a i umire sam, ali tijekom života najvažnije je da zna davati i primati ljubav jer je za život bitna ljubav i njega to su samo neke od poruka koje se nenametljivo, suptilno i metafori č no provla č e predstavom.

Na gornjem dijelu platoa zapaženi su ostatci pravokutne gra đ evine i okrugle cisterne, ra đ enih u kamenu, sa žbukom.

Takvi se više ne ra đ aju...

Možete li Liku usporediti s Brechtovom Majkom Courage, s majkom kao opsesijom Gorkoga, ili sa ideologijskim stereotipom o Maj č ici Rusiji, koja obilno ra đ a, znaju ć i da ć e izgubiti svoju djecu?

U maniristi č ko zrcalo Drži ć - Negromant 1550/1551. stavlja i pri č u o ra đ anju ljudi nazbilj i ljudi nahvao iz drvenih sajamskih i karnevalskih lutaka i maski koje su na putovanjima prodavali dubrova č ki trgovci, a koje su bile poznate u dubrova č kom karnevalskom i kazališnom životu.

Re č enica nije izgovorena ili napisana misao, kako su nas u č ili u školi, nego se re č enica ra đ a iz č ovjekova bi ć a, koliko on toga trenutka umije i zna.

U umjetnika, sugerira se, ra đ a se odre đ ena fascinacija zlo č incima, k tomu ovdje je rije č o ženi pa je, osim romanti č ara, doduše iz drugih razloga, zaokupljala i maštu Muncha i Picassa.

Ra đ aju se nova »djeca cvije ć a« i ž ivi se svakodnevni Woodstock.

Damiens je 2. ožujka 1757. godine bio osu đ en da javno prizna svoj zlo č in pred glavnim vratima pariške katedrale kamo je trebao biti odveden i odvezen na dvokolici, nag, samo u košulji, drže ć i užarenu voštanu baklju od dvije livre težine; potom, na re č enoj dvokolici, do trga Grčve, te na stratištu koje ć e ondje biti podignuto, kliještima č upan za bradavice, mišice, bedra i listove, desna mu ruka, drže ć i nož kojim je po č inio re č eno ubojstvo kralja, spržena zapaljenim sumporom, a na mjesta koja ć e biti č upana kliještima ba č eno rastaljeno olovo, goru ć a smola, zajedno rastopljeni sumpor i vosak i tijelo zatim rastrgano i raskomadano konjima na č etvoro i udovi i tijelo spaljeni u vatri, pretvoreni u pepeo i pepeo mu ba č en u vjetar. Michel Foucault otvara svoju knjigu Nadzor i kazna ra đ anje zatvora povijesnim zapisom o izvršenju smrtne presude nad Robertom Françoisom Damiensom, koji je kralju Louisu XV zadao ubod iglom, kako ć e Voltaire ismijavati taj nesretan slu č aj bez posljedica za kralja.

Zoran je to prikaz kako jedna agresija ra đ a drugu, i kako ona sama po sebi može dosegnuti takve razmjere da je kadra smrviti svijet.

Sa sklonoš ć u boemštini, umjetni č kim tipovima, njegovateljima dubljh životnih istina, č ovjek se ra đ a, i to nije slu č ajno.

Lutanjem kroz život, što dokazuje i mnoštvo mojih ciklusa i slika, ra đ a se kriterij koji to odre đ uje.

O č i dobrohotne osobe neka se samo zaustave na meni i ve ć se ra đ a nov polet.

Među izlošcima su poznata Stančićeva djela poput Kartaša, Zelenog krajolika, Nad starim gradom i Ra đ anja.

Lišio sam se, primjerice, homonimnih srokova (Tasso naprotiv nije) poput: kňsa (n a glavi) kôsa (uzvisine) kosa (smrti); odbacio sam možebitnu asonancijsku nesklapnost unutar strofe, tj. istih završnih samoglasnika u rije č ima (velom cijelom sije-lom; svetom štetom netom); kanio se enkliti č koga istokorijenskoga glasovnog podudaranja (ra đ en zgra đ en); radikalno izbjegavao tzv. banalne, istrošene rime (moja tvoja svoja; tada kada sada), istrošene u opernim napjevima i tekstovima zabavne, potrošne glazbe; nastojao sam napokon da srokovi u kitici ne budu pod teretom iste vrste rije č i (glagolski, priloški).

Engleski filozof i sociolog Jeremy Bentham osmislio je potkraj 18. stolje ć a, i to po uzoru na parišku vojnu školu, panoptikum, tip zatvora koji se nadgleda iz jedne pozicije, gdje je osu đ enik vi đ en, ali sâm ne vidi, kako se č ita u predstavljenom Foucaultovu Nadzoru i kazni ra đ anju zatvora.

Odjeću čine prozračni i ugodni materijali poput ručno ra đ enog japanskog pamuka, vune, svile, štofa različite gramaže.

Postoji č itava serija dosjetki iste sintakti č ke strukture koja se temelji na završnome osporavanju dotadašnjega toka iskaza: Bile dvije cure na bazenu: jedna pliva, druga saponija. Idu dva č ovjeka ulicom: jedan žica, drugi kabel. Bile dvije u č iteljice u školi: jedna pita, a druga kremšnita. Idu dva č ovjeka ulicom: jedan se č eška, drugi se slova č ka. Bile dvije žene u rodilištu: jedna ra đ a, druga kuko č. Idu dva č ovjeka ulicom: jedan je uzrujan, drugi uzkolovoz. Idu dva lovca šumom: jedan posrne, drugi po jelene. Idu dvije životinje: jedna puma, druga benetton. Idu dva frajera ulicom: jedan repa, drugi mrkva. Idu dva nogometna suca ulicom: jedan je fer, drugi je etf. Idu dvije bombe ulicom: jedna tic-tac, druga orbit. Popravljaju dva zidara ku ć u: jedan krpa, drugi ru č nik. Bila dva frajera na poslu: jedan je radio, a drugi CD.

Možda i nije posve primjerena usporedba ra đ anja Gerov č eve knjige s nastajanjem Cvetni ć eva drugog romana, ali zacijelo je zanimljiv podatak da su iste godine objavljena dva tako opsežna i slojevita prozna djela o hrvatskome društvu u dvama njegovim kriznim, dramati č nim momentima Cvetni ć ev o samu predve č erju rasapa Jugoslavije i po č etka rata (Polusan) i Gerov č ev o samostalnoj Hrvatskoj koja puca po svim šavovima desetak godina nakon rata (Razbijeni).

U obama je romanima sadašnje vrijeme (ono kad se zbiva radnja) vrijeme mira, ali se u obama, i to na razli č ite na č ine, podrazumijeva i rat u jednom kao budu ć nost, u drugom kao prošlost: u Cvetni ć a kao neodre đ ena slutnja, kao nešto što bi možda moglo riješiti nagomilane društvene sukobe i osobne frustracije, ali sve to još apstraktno i neosviješteno s obzirom na kona č nu cijenu, što u likova ra đ a tek nespokoj i nelagodu; u Gerovca je to mir poslije rata, s jasnom sviješ ć u o pogubnim posljedicama i za pojedinca i za društvo.