Narodima Zosime i monaha koji gorljivo bdiju kao blijede svijeće pred svetim ikonama; Slavenima Ivana Pavla II ili Hrvatima čija je ukupna povijesna sudina od Agatona do Stepinca i današnjih dana u bitnom određena katoličanstvom, bez obzira na ovu neznatnu pardesetljetnu epizodu koja je, vjerojatno, i ne tako nesretan period sabiranja i svojevrsnog duhovno pročišćenja; ili Srbima zadužbina, Srbima Atosa, Srbima jednog, u konačnici, Amfilohija Radovića (ne šalim se, nimalo se ne šalim); Slavenima Ćirila i Metoda, ukratko, zaista nije nesvojstvena ta vjera koja se samo površnom pogledu nadaje kao neshvatljiva i nepodesna vjera bliskoistočnih ratara, mada je kršćanstvo, kao što ćeš odmah vidjeti, upravo sušta suprotnost izvedenicama i atavizmima religija i kultova prirodnog cilusa rađanja, umiranja i preporađanja, otjelovljenim u dijalektici zrnevlja i klica, poljodjelskih kultura i najrazličitije zemaljske i zemljane plodnosti.