Je li kasno ili uzaludno tražiti sebe već formiranog iskustvima padova i teškog dizanja, nerazumijevanja i ponovnog traženja, mišljenja i sudaranja s neistomišljenicima, dok se ono ništa polako počinje razgrađivati, a oblaci poput neke nebeske vojske počinju formirati neko, ne previše strašno, ali prilično tmurno čudovište koje se odluči još malo poigrati sa svima dolje, koji u onom svom ljudskom kaosu i stanju općeprihvaćenog odumiranja, previše ne mare niti se zamaraju pitanjem - hoće li kiša pasti sad ili za pola sata, ili se uopće neće spustiti?