Jednoj najobičnijoj white trash sa dna američkog društva vojnikinji i razmaženom tatinom sinu naftašu zajednički su - apsolutni nedostatak morala i kontakta sa stvarnošću.

Neprihvaćanje te činjenice neće publiku učiniti manje razmaženom.

Čestitam na velikom razmaženom dečku: cerek:

Prečesto ta želja rezultira direktorima pripravnicima, razmaženom djecom koja rade u roditeljskoj sjeni, zamagljenim odnosima u kompaniji i sličnim situacijama.

Portugalac je poznat po svom razmaženom ponašanju, no trebao bi znati da Ferguson nikada nije trpio primadone i znao je u red dovesti igrače koji stavljaju sebe ispred momčadi.

Ima tu i par scena s njegovom bivšom ženom i iritantno razmaženom sedmogodišnjom kćerkom koja vrišti od užasa jer je za rođendan dobila BlackBerry, a ne iPhone.

Dvoetažno zdanje suvremenog interijera, opremljeno svim što razmaženom svjetskom putniku može zatrebati, prostor je u kojemu ćete zakoračiti u drugi svijet i istražiti Istru onakvom kakva jest, onakvom kakva je oduvijek bila, kaže njezin vlasnik Gianfranco Bercan.

Sadržaj: Stari komunist Josip Crnković zvan Oblak, nekadašnji španjolski borac i sudionik jugoslavenskog partizanskog pokreta, dolazi u sukob s razmaženom nogometnom zvijezdom Slikom i njegovim menadžerom.

Gasset će kasnije nazvati takvoga nezainteresiranoga modernoga čovjeka zadovoljnim gospodinčićem koji nalikuje razmaženom djetetu ili primitivnom bundžiji,: D toliko samozadovoljnom da ne prihvaća nikakve autoritete, odlučan da, nikoga ne slušajući, ne dovodi u sumnju svoje stavove ma koliko oni obični i mediokritetski bili.

@Vulcano užas živi mi je ta knjiga. gđa buvari mi tak diže tlak da je to uf... imala sam ju za lektiru, naravno. ali ono ta ženska nije ni sa čime zadovoljna - ima muža, doduše dosadnog ali šta sad, bolje i to nego da ju tuče. ali gđa nije zadovoljna te nije. sadržaj knjige mi je nepodnošljivo dosadan jer se osjećam kao da čitam izvještaj o nekom razmaženom derištu. fuuj

Dakle, naši ljudi su devedesetih vjerovali u naciju u tom klasičnom, razmaženom, socijalnom smislu - a onda ćemo ostati sami na svijetu, nitko nas neće potkradati, sve ćemo dijeliti pravično među sobom kao nacija, bit ćemo slobodni na svom teritoriju.

To se ne odnosi na poslove, jer sam se tu s vremenom izvještila, ali u privatnom životu, kad posegnem za tom razmaženom djevojčicom, onda obično dobijem tako po sebi. Bilistate od sreće.

Priča Nemaš pojma, Grizlijane govori o razmaženom i nespretnom medvjediću.

ŠTO SE DOBIVA ULASKOM U EU? ovako. više nikada neće ti ljudi moći prodavati muda pod bubrege, svakako ne nama, svome narodu odnosno svima nama koji smo jučer rekli DA. više nikada nam tukice iz medija neće moći, godinama - poput tukica iz nakladništva - prodavat spike o kuhanju, koje sam spominjao, a koje bi išlo bez henri-paula pellaprata i bez sjećanja na šefove poput gilberta, couisine meštra prospera montagnea, prospera sallesa, casimira moissona, velikog nignona i tako dalje. prema tome, djeca roditelja koji su za ZA zaokružili, kao i skoro 90 % od naših gastarbajtera od onih koji su izašli a dobro znaju kako je tamo - imat će proširene vidike i jednu do sada nepoznatu virtuoznost, ali istinski, operacionaliziranu na terenu, tako da će se gabaritima potrebitosti da se ispetljaju iz darwin-darwil priče zapravo naći ovi pseudoeksperti o kojima cijelo vrijeme govorim, a do sada su vam solili pamet u radijskom i tv-eteru ili po novinama. to su relikti doba koje će sada definitivno u prošlost. osim toga, reverso jaeger le coultrea ili brigde tag heura ionak djeluje jadni na ruci balkaneze snoba jer što god kaže i radi ne pokalpa se sa rafinmanom, tuđim, sa kojim se kiti, kak i ovaj moj dragi mulica koji bi rado fascinirao kokicu, ali ako je moguće samo do prvog jeba, a onda što bude, jer bitno se pohvalit, bitno je ego napirlitati i zadovoljiti narcizam.eh, da to nije točno potvrdit će još jedno naše pro-EU-otkriće. više nikada vam pamet solit neće neuki šovinisti ili velike hdz-hrvatice po pitanjima vjerovanja, duhovnosti i religioznosti jer nas sada u eu čekaju mechtild von magdeburg sa " svjetlom božjim ", veliki meister eckhart i veliki bernar von clairvaux sa " božjim iskustvom i putom u svijet ", ako uopće znate o čemu govorim, a jedan narod i jedna novinarska ili politička i medijska klasa koja se deset godina, kao, spremala za ulazak u eu bi to morala znati, posebno " pobožni " iz hdz. ne, ništa oni ne znaju, još, a oni koji su htjeli i znali, eh te ste izolirali, jer su tražili objektivnost i pravednost i poštenje, a to se do sada nije isplatilo, pa zato kažem - uskok i mup, prije ili kasnije, da se pokaže da je vukovarska krv sveta, jako sveta, te da nitko ne može tek tako izvozavati ovaj narod. a u kršćanskoj sadašnjosti, na kaptolu i u hdz-u sigurno sad prevode i teorije vjerovanja i kristologiju michaela von bruecka, kladim se. mož ' si mislit ili tereziju aviljsku, o " kući duha koja je unutra, u nama ". jer kako ćeš bez te tvrđave POSTOJANOSTI u svijet? kaj se tiče drage i mazne i moćne jessice koju sam spominjal, ah - pa to je kao i sa audrine patridge ili razmaženom chralize theron ili sophie ellis-bextor koja je čak i jednu svoju pjesmu, " dial mynumber " posvetila nekom upornom pametnom i osjećajnom anonimusu koji ju je pronašao na netum, domogao se broja mobitela i e-adrese i pokušao je impresionirati. da, uspio je. dosegao je jedan od svojih vrhunaca. visoko je postavio svoje ciljeve. a kako se drukčije otrgnuti ovom bezbojnom i u hipokriziji potonulom prosjeku. ali, ali. treba znati. treba uložiti truda. nema više juge, nema tite tiranina i praznih priča. treba više raditi, više učiti, biti više kreativan. dakle, da se ne znojimo samo u posteljama, na stadionima ili pokraj bogatih trpeza nego sve više i oko moždanih vijuga, i onak - oko srca jedne nove duhokultiviranosti, ma nije to tako teško. u takvom će svjetlu i ovo što do sada nije bilo najbolje ispasti kvalitetnije. u europi koja će jednog dana postati cjelina, lako ćete onda odlučiti u kojoj ćete ulozi nastupati.

Upoznaje on i poroke tzv. viših krugova, onih koji plaćaju privatnog istraživača radi diskrecije, onih krugova koji su upali u nove poroke, onih s razmaženom maloljetnom djecom koja bježe od kuće, koja su podložna drogi, nimfomaniji da spomenemo samo ono najatraktivnije za ondašnje vrijeme, a što u trenucima muške slabosti za Marlowea ne mora biti prepreka na putu do bližnje.

Dakle, isfurali su u Hollywoodu staru Gay-Lothario priču, a to znači - Rujanini kolege to znaju i Pofukova elita - o razmaženom " haughty gallant gay " - u koju je još 1703 obradio Nicholas Rowe u The Fair Penitent kazališnom komadu, ako se ne varam... i to je onaj klasični " debonair fellow " ili tip koji ima kulturu i zna kenjati pa je i ženama " seducer " ili zavodnik, a zapravo uvijek sve sjebe, kak je bilo i u filmu, jer osjeća i za dečke nekaj, i to profilira kroz umjetnost, kazalište, književnost... ide na distancu od prosjeka ulice i jasno da od Žene bježi tako dugo dokle god vjeruje da je prosječna ili da su joj strast i pamet prosječne, i osjećaji.

Pitanje je, hoće li model Lumia 800 kojoj Finci daju prevelike nade imati dovoljno dugo sljedbenika da je održi na životu, kao i dovoljno za održanje među razmaženom publikom koja očekuje od svojih telefona da im kuha, pere, pegla.

Nazovite me razmaženom, ali ono je grozno.

Nakon razgovora s presnažnim vitezom i prebogatom, razmaženom princezom on shvaća da ljepota i junaštvo koji su sami sebi svrha ne donose prave sreće.

ne čitam vas puno. nije da nemam vremena, imam, na hrpe, ali ne da mi se. nemam volje. nemam želje. a ponekad, kad i imam želje, neke bad memories me napadnu i opet nemam želje. u glavi se roji milijun postova. i baš kao moji poslovni uspjesi, čitaj neuspjesi, ostaju nedovršeni, zaboravljeni, izbačeni. kao da prestankom aktivnog djelovanja kao novinara prestaje i inspiracija, prestaju svi pokušaji pisanja. a ja dobro pišem. znam da znate. znam i ja. otkud ja u ovo gluho doba noći? eto me. s neizmjernom potrebom pisati, kao i uvijek kad je kao u glavi. ne, neću vam lagati, par suza je kliznulo niz lice. i isto tako, ne, neću vam reći zašto. okrivite pms. ili što već ljudi krive kad žene počnu plakati. slobodno me možete nazvati i razmaženom histeričnjačom (wow, koji izraz), sasvim mi je nebitno. i da, ovaj će post biti dug. ali ne i nezanimljiv, zaboga, kad sam vam ja bila nezanimljiva? di sam stala? aha, da. nebitno mi je kak ćete me nazvati zato jer nakon x vremena pišem post i plačem. anyway, naravno da ću i u ovom postu imati zrnca mudrosti koje ću vam prosipati. čini se da je ovo jedino mjesto gdje ih mogu prosipati, sve manje me ljudi sluša. ili čuje. ili oboje. da, zrnca mudrosti. nešto kao, ne zna čovjek što ima dok to ne izgubi? ili, sve se događa s razlogom, samo ga mi nismo svjesni u trenutku kad se to sve događa? yeah. right. jeste se kad osjećali kao da se cijeli svijet urotio protiv vas? jeste? eh, pa onda znate kako se ja osjećam. to su takvi dani. kronološki, kad vam kolege kojima ste godinama pomagali, u trenutku kad vama treba pomoć kažu da ste na crnoj listi, i da niste poželjni u njihovoj redakciji. trenuci kad se zapitate što se zabogamiloga radili u zadnjih 10 godina, i za koji ste se kurac trudili biti neovisni od politike i kapitala, vjerni etičkom kodeksu i slično. trenuci kad se, teškom mukom, odlučite vratiti struci, i onda ni tu nema sreće. jedini koji vas zovu na razgovor su ljudi koji svoj posao rade u piramidalnom sustavu i to tek nakon tri mjeseca edukacije. a vi imate tri kredita, i zasad vam je jedini spasitelj u životu hrvatski zavod za zapošljavanje. kad se pokušate utješiti da, ako već ne ide na tom polju, onda barem mora ići na onom drugom, privatnom, shvatite da ni tamo baš ne cvjetaju ruže. da onaj koji bi vam trebao biti potpora uopće ne shvaća da vam potpora treba, da onaj koji bi trebao biti utjeha, ne tješi, iako znate da je sposoban tješiti, vidjeli ste to u jednom mailu koji nije bio upućen vama. i morate biti jaki, i jaki ste, trudite se, trudite se tješiti mamu koja glumi da je sve ok iako je tata na plućnom odjelu bolnice s još nepoznatom dijagnozom, i šaljete zamolbe za posao, zovete kolege, naplaćujete usluge, ali usluge kao da nikad nisu postojale, i ne gubite nadu, ne gubite vjeru i ne popuštate tim zločestim napadajima malodušnosti, sve u nadi da će netko shvatiti koliko ste izgubljeni, da će netko pružiti ruku koja vas sprečava od daljnjeg padanja. a ruke ne samo da nema, ruka je na tastaturi i govori da će gricnut taj jezik i predlaže ovo... ono... kaj ja znam.... viđanje. o da, ta ruka nije ruka pomoći, ni ruka utjehe, ta je ruka ruka izdaje. sasvim je nebitno što s druge strane nema odgovora, što taj jezik ne želi biti ugrižen, niti će do viđanja doći, nebitna je mogućnost da je to zajebancija, jer s jedne strane zaista i jest, kontekst je sasvim jasan, kontekst upire prst, kontekst potvrđuje osjećaj koji je u vama već danima, tjednima, mjesecima, još od onogo maila... osjećaj je tu, onaj glas u glavi, nijedan od onih već imenovanih osoba koje imate u glavi i s kojima razgovarate svaki dan, jedan sasvim drugi glas, sasvim ozbiljan, the glas. i ne, ne trebam vaše utjehe, ne trebam vaše bit će bolje, niti da prespavam, da je jutro pametnije od večeri, da će bit dobro, da je ovo sve tek privremeno, da će bit bolje kad nađem posao, da će se sve posložit. ne trebam ni vaša ni moja zrnca mudrosti. trebam nekog tko će mi reći što će se dogoditi. hoću li imati i biti ono što želim? ili ono što se bojim da ću imati i biti? da, sve će se posložiti? ali kako? to me zanima. kako će se sve posložit? tko ima odgovor na to pitanje? tko zna što sad, u ovom trenutku trebam napraviti da sve bude dobro? u svakom životu, jednom dođe trenutak odluke. ne neke konretne, dođe trenutak kad trebate odlučiti kuda. jedan od onih iz kategorije the trenutaka, jedan od onih naizgled malih, koji odlučuju o vašem daljnjem životu. stojite na raskrižju, na jednoj od onih plus cesta iz američkih filmova, nigdje ničeg ni nikog, vi ste na raskrižju, pravilnom 90 stupnjeva raskrižju, i morate odlučiti. krenuti pješke ili čekati da naiđe prijevoz, iako nadaleko i naširoko, ravnica je, ne vidite nikog. takav je trenutak meni došao prošle srijede, oko pola 2 popodne, dok sam izlazila iz bolnice, nakon još jedne terapije za koju ne znam zašto služi jer me ruka i dalje boli, taj trenutak koji je izazvao moj kolega s ponudom koju nitko normalan ne bi odbio. normalni ljudi to ne bi odbili, ali zaljubljeni svakako da. trenutak u kojem odlučujete idete li naprijed, tom ravnom cestom dalje, ili ostajete na raskrižju čekati prijevoz, trenutak koji sve mijenja. nisam dugo ostala u tom trenutku. sjedila sam na tom virtualnom raskrižju, gledala naprijed, vidjela kako bi bilo, i željela krenuti. i onda se zapitate, pod koju cijenu. i shvatite da tu cijenu ne želite platiti. ne sad. ne još. tad još ne znate da izdaja čega iza ugla, da će se nešto što je cijelo vrijeme tu, kristalizirati na sasvim blesav način, prelomiti na sasvim glupi način. ne znate, ali osjećate. cijelo vrijeme osjećate. jer, neki su sposobni osjećati. neki su sposobni postupiti po osjećajima. neki su sposobni imati snove, želje i nade, i čvrsto vjerovati. neki su sposobni zaboraviti razum i sve dati osjećaju. neki su sposobni riskirati, pa makar ostali slomljena srca, skloni odricanju u nadi da će se to odricanje isplatiti, nagraditi, neki su skloni dati sve za ljubav. o da, neki su skloni jednostavno osjećati. nisam krenula pješice. ostala sam čekati na raskrižju. još čekam. sve više uvjerena da sam trebala krenuti, da trebam krenuti. vjerujte mi. gotovo uvijek je puno teže ostati čekati na raskrižju nego početi hodati u pravcu nepoznatog. o da. puno je teže ostati čekati. osobito kad čekati sami. samo vi, i taj glupi osjećaj. i zato, još jedino imam reći ovo. tim redom.

Kad se Lotte sukobi sa svojim šefom i njegovom razmaženom mladom suprugom naći će se u vrlo kompliciranoj i za nju emocionalno iscrpljujućoj situaciji.

Po jačini mercedesa kojeg ćaća kupi svom razmaženom derištu?

nasuprot tome, kad ti kažeš da njeni roditelji nisu svjesni činjenica, daj javno (kao prosvjetni radnik) podršku svojoj kolegici i uputi njene roditelje u činjenice (btw ne znam zašto malu nazivaš razmaženom, ali dobro)

Kada je tetina/učiteljicina riječ bila zakon i apsoultna istina i kada su roditelji vjerovali njima, a ne svojem razmaženom potomku.

Naravno da suvremenom razmaženom predstavniku zapadne civilizacije, koji živi u izobilju i koji je ionako sklon pretjerivanju u užicima, ovakav obrambeni mehanizam više nije potreban.

Ako se prema njima dobro ophodi, ali ne mogu biti primjenljivi, ako su voljeni ali je nemoguće zapovjedati im, ili kad je nemoguće upravljati njima kada su u rasulu onda se mogu porediti sa uobraženom i razmaženom djecom, i ne mogu da se primjenjuju.

E, sad, možda ja pripadam nekom novom razmaženom dobu, ali ipak... možda bi se taj WC mogao usporediti sa onim iz filma Trainspotting... čak je i moje dijete, inače vrlo skeptično prema vršenju nužde na otvorenom, rado pristalo na taj čin...

Došla je sa kćerkom vidno razmaženom i ne baš visoke inteligencije.

Inače jedan moj profesor na fakultetu uvijek je govorio da pacifisti postoje samo na razmaženom zapadu gdje čovjek ima kruha i igara i sve što poželi (to je on malo karikirao, takav je, voli šokirat, ali nije besmislica).

Niskobudžetna Buscemijeva drama o razočaranom političkom novinaru koji, protiv svoje volje, mora odraditi intervju s razmaženom hollywoodskom zvjezdicom, većim je dijelom odlična, dok god Buscemi inzistira na realističnosti dijaloga i likova, no dojam poprilično kvari razočaravajuća, " preokretna " završnica.