Mislim da je o ovoj temi već pisano, ali nije zgorega i ponoviti ju.Međutim teško da ćemo moći reći nešto bitno novoga.Kako je u uvodu i rečeno, činjenica da naši treneri i kada rade vani, rade pretežno na istoku, dalekom istoku, Rusiji i bibšim zemljama SSSR-a.Zašto je to tako? Smatram, bez obzira na uspjehe reprezentacije i njen doista izvrstan rang, činjenica je da ju sačinjava gotovo 90 % igrača koji igraju vani.Na svu sreću igraju u dobrim i poznatim klubovima, pod dirigentskim palicama dobrih i čak i izvrsnih trenera.Donekle je iznimka Slaven Bilić i naši igrači koji igraju u Lokomotivu i za našu reprezentaciju.Međutim niti Slavenu ne cvjetaju ruže.Teško je nekome našem treneru plasirati se na inozemno trežište, posebno zapadno trenirajući klubove HNL, od kojih samo jedan (Dinamo) igra povremeno u Ligi prvaka ito neuspješno, jer nesjećam se dali je ikada prezimio kao učesnik natjecanja.O ostalim ne treba niti govoriti, ispadaju u pred, pred kolima ili u prvim kvalifijkaciskim kolima.Iako najčešće za neuspjeh nije isključivo kriv trener, ipak se prvo obije o negovu glasvu.Znamo u kakvim uvjetima rade naši treneri u domaćim prvenstvima.Nema tu dugoročnog rada, pa time i usavršavanje i ulaganje u sebe i stvaranje predpostavki za eventualni uspjeh.Treneri u slučaju neuspjeha gotovo po pravilu dobivaju otkaz (pa čak nekada i kada postanu prvaci-Ćiro u Dinamu) Nadalje sve ređi su slučajevi da treneri odlaze na usavršavanja u druge poznatije klubove i da to usavršavanje snosi njegov klub.Ako netko i ode, tada je to najčešće preko osobnih poznanstava.Čak i kada se pokuša dogovoriti suradnja sa svjetski poznatijim klubovima (kao naprimjer Hajduk) to se prima sa skepsom i sumnjama ili u uspjeh ili sumnjom da se treneru nešto pogoduje.Jasno je da bi razmjenom trenera profitirali i klub i trener.Nemora se odmah postati Morinjo ili Pepe, ali se mogu vidjeti neki novi načini rada, čuti neke nove ideje ili pak potvrditi ispravnost vlastitih razmišljanja.Dakle rješenje za afirnaciju i time i plasman naših trenera je u mogućnosti dugoročnijeg rada sa jednom ekipom, mogućnosti razmjene iskustava i stjecanje novih znanja i saznanja i na kraju možda i najvažniji faktor: sve to ostvariti kroz uspjehe naših klubova u međunarodnim utakmicama, prvenstvenog ili prijateljskog karaktera.Nekada su naši klubovi gotovo obavezno preko zimske pauze odlazili na turneje, prvenstveno u Južnu Ameriku i igrali sa njihovim eminentnim klubovima.O važnosti takovih susreta mislim da nije niti potrebno posebno razglabati.Nekada su naši treneri bili cijenjeni na Zapadu (Zebec, Čajkovski, Ivić) samo da spomenem samo najeminentnije.Zašto?