Otkako su u Hrvata nastali uvjeti za jezičnu politiku u nacionalnim, a ne samo regionalnim okvirima, pri donošenju odluka o važnim jezičnim pitanjima (na primjer, o izboru dijalektalne podloge za književni jezik, o pravopisnim strategijama) veću je ulogu imao politički i ideološki voluntarizam nego pisano nasljeđe i rutine govornoga kolektiva.