... eto, baš si me sjetila jedne zgode... i tako to bila još jedna topla ljetna večer koju sam proveo kod bake i djeda... baka mi je kuhala najdraže jelo za večeru, riža na mlijeko... a djed i ja smo otišli sjesti van na terasu i gledali u nebo... bilo je predivno, ni daška vjetra, ni oblačić, sve savršeno... mlječna staza se vidjela kao da je tik iznad nas, da skočim mogao bih ju dotaknuti... i djed mi je započeo pričati priču kako je na mjesecu jedan hrabri princ koji se bori sa zločestim zmajem... sjećam se da sam buljio u taj mjesec bar pola sata... pitate se zašto??... što ima toliko zanimljivo da zujiš pola sata??... ma ništa vašem " neistreniranom oku " hehe... ja sam vidio tog princa i zmaja, evo majke mi... haha sjećam se kao da je jučer bilo... imao je crveno odjelo kao u starim filmovima i mač kojim je baratao kao da se rodio s njim... a zmaj i nije bio toliko velik, nego je rigao vatru ali ništa posebno... još mi osmjeh krene na lice kad se sjetim toga vjerojatno ću se zauvijek sjećati toga... samo dokaz koliko u mlađim danima mašta i nije mašta već stvarnost... eto zašto neki ljudi pišu toliko zanimljive knjige prave odlične filmove... maštu nisu prerasli... odrasla je sa njima... mi smo, eto, prerasli, prestali je koristiti... neće nas čekati... otišla je...... MA ČEKAJ MALO... KAKVA MAŠTA... ma postoji taj princ, gore je on negdje, sakrio se... da, da... hahaha...