Unatoč tome što je bio razmjerno kratkoga vijeka, od sredine četrdesetih (Rim, otvoreni grad smatra se prvim važnijim ostvarenjem pravca) do početka pedesetih (jedan od posljednjih bio je Kronike o siromašnim ljubavnicima Carla Lizzanija, 1954.), talijanski neorealizam postavio je nacionalnu kinematografiju na svjetsku mapu i stvorio osjećaj socijalne realnosti izbjegavajući grandiozne priče karakteristične za hollywoodski producirane filmove, pa makar Lamberto Maggiorani u Kradljivcima bicikla, lijepili plakate diva a la Rita Hayworth na koje su, pak, seksepilom podsjećale neke protagonistkinje (Silvana Mangano, Gorka riža), a i neki se likovi zvali Toto (Francesco Golisano iz De Sicina magična Čuda u Mlanu, 1951.) kao Dorothyn psić u Čarobnjaku iz Oza.