onda sam ručala a sestra mi je pričala da se rak kostiju ne da izliječiti i da se on jednostavno zabetonira. ma šta se zabetonira? pa metastaze, ti lijekovi i zračenja, to ti njih zabetonira u kosti i one ne idu dalje i tako fino možeš i deset godina. ma baš fino. fino ko ručkić. logično.... betonira se, beton, arhitektura, ja, metastaze, sva sam se uzrujala, rupa se na trbuhu ponovo otvorila i cijeli ručak je izašao van. i crijeva su izašla. i sestra se poskliznula na crijeva i slomila vrat. i onda su došli i rekli mrš van. ali nisam ja. i htjeli su me izbacit ko onu babu šta su izbacili iz bolnice dubrava. a to vam je baba koja je vikala cijelu noć, noć prije moje operacije kralješka. govorila je da su je zarobili i da su kriminalci. zvala je policiju i upomoć. sestru je nazivala kurvom i pljuvala ju, grebla i čupala. a sestra ju smirivala i govorila pssst pssst dijete spava. dijete sam bila ja. a baba je i dalje vikala, i vikala, briga me za dijete i ona je kurva, upomoć, upomoć, bando, svi ćete platiti, svi ćete patiti. i tako sam se smijala onda i spavala, istovremeno. i sad se smijem al ne spavam više... samo se smijem, ne želim više spavat, nikad više.