Znam da je nemoguće prešutjeti kampanju, pustiti odlazećeg da se provalja u blatu i onda uklizati, no zapravo vrlo su blizu toj opciji, no eto, navada je da se nešto priča, lijepi po plakatima, da se snimaju idiotarije i da se za potrebe tih nekih suludih idiotskih obećanja umotanih u program (koji je zapravo prazno obećanje) obuku lijepe čiste košuljice, nafenira kosica i pridodaju neki tehnički dodaci koji bi kao trebali ulijevati vjerodostojnost. (d) ruženje s građanima i seljacima putem jeftinog vina, agruma, povenutih ruža i olovčica bljutavo je i neizmjerno bogohulno, jer dokazuje kako zakvačiti mogu jedino prolaznike i lokalne izgubljenike za čiju izgubljenost su zaslužni baš oni. odlazeće retuširane glave kojima je očito pao adrenalin jer je ciklus popaljivanja završen tu su kao pred vratima nepostojeće hrvatske umiraonice i cvile da su najjači kad je najteže. i doista je tako. ovi pak drugi koji dolaze ponovno, jer jednostavno nema treće, četvrte ili pete opcije nisu trebali učiniti ništa. sve što su učinili totalno je bespotrebno. ponovno ulijeću na spaljenu zemlju. iscrpljenu. žednu samo malo novih kapi. ili barem jedne. bespotrebno bačena lova na oblake upitne kiše mogla je biti potrošena na potrebno. klik-klak po glavi stanovnika. razina svijesti, trenutka i beskrajne agonične situacije to nameće. kao da plovimo drugim morima, a prisiljeni smo opet uploviti u staru luku. samo promjena postava izložbe na kojoj će se, nakon zatvaranja izbornih mjesta, radno vrijeme skratiti na trenutak, sekundu, stotinku. izložbe na kojoj oni koji su je silom prilika postavljali neće imati priliku ni zaviriti. no ipak, veselim se petom prosincu. volim promjene. jest da mi dosade za tjedan dana, no tko ne zna uživati ni u jednom tome ni cijela vječnost nije dovoljna.