Možda bih trebala bolje objasniti: treba mi ubrzano otrježnjenje, neobično oštra slika kojom rascjepat ću fokus na trilijon točkica u kojima bit će po jedno oko: tolika mi širina treba, Improviziram dane u kojima spavaju šutnje: tek sad sam spremna na samoću: tek sad iako još ovo ljeto moje srce popelo se u lijevo uho i tamo kuca sve snažnije, noću Znaš da je izgubljena elastičnost koju rekonstruiram sve češće, sve više Ali osjećam da iza ugla vreba gavran s mirom i šuštanje lišća donijet će nešto novo jer ne može biti drugačije, život je takav: prođe, i mi se ne suočimo s njime