Kada bi ogladnjeli u predasima bjesomučnih studentskih pijanki, Niko je redovito predlagao spasonosno rješenje: Ajmo u Turist, na pomfrit sa šugom I učas bi svi zajedno prešli ulicu, kratko rastojanje između krčme i samoposluživanja, i ubrzo, svaki sa svojom pliticom u rukama nestrpljivo gutali krumpiriće prelivene umacima, kakvih je toga dana bilo na jelovniku, od gulaša i punjenih paprika, do paprikaša ili nekog pirjanca od piletine. Ovo nisu nikakve patate, ili ovo nema veze s pravim krumpirima, bunio bi se Niko dok je svejednako halapljivo gutao, kao da svakim zalogajem želi zatomiti uspomenu na muklo siromaštvo koje je još spavalo u njegovom želucu, samo prividno ugašeno krumpirom, s čijim će imenom ili zazivanjem jedne svečane slike iz djetinjstva, kada mu je dopala za njega nedostižna pola, oplemenjena masnoćom i mirisom iz roštijere s janjetinom, završiti njegov kratki, ponekad i naprasit život.