U tom smislu došli su 17. lipnja 1991. u Međugorje sarajevski nadbiskup Vinko Puljić s mjesnim ordinarijem iz Mostara biskupom Pavlom Žanićem, predsjednikom komisije BKJ za Međugorje banjalučkim biskupom Franjom Komaricom i hvarskim biskupom Slobodanom Štambukom.

Oni su se susreli sa župskim osobljem Međugorja i zajedno slavili večernju svetu misu, kojoj je predsjedao mjesni biskup a propovijedao sarajevski nadbiskup.

O sve težoj situaciji Crkve u Bosni i Hercegovini izvijestili su sarajevski nadbiskup Vinko Puljić i banjalučki biskup Franjo Komarica.

S tim u svezi znakovito je pismo nadbiskupa vrhbosanskog Ivana Evanđelista Šarića Periniću, citirano u knjizi, koje pokazuje da je Perinića, u vrijeme njegova angažmana u Katoličkoj akciji, i sarajevski nadbiskup doživio kao čovjeka mira i pomirenja, iako se, kaže Perinić, Sarajevo obično smatralo centrom onih koji ne respektiraju Zagreb, nego su mu tvrda opozicija, a nadbiskupa Šarića suprotstavljali su nadbiskupu Stepincu, jer je imao ne samo opozicijske, nego ponekad i dijametralno protivne koncepcije njegovima.

Josip Stadler kao sarajevski nadbiskup štitio je prava Hrvata katolika koliko je samo mogao.

Nigdje nisam našao tako lijepe riječi kojima je opisana božićna noć, kao što ju je opisao sarajevski nadbiskup i sluga Božji Josip Stadler.

Tom prigodom nadbiskup je pozdravio i sve nazočne nadbiskupe, biskupe, svećenike, redovnike i redovnice među kojima su bili i zagrebački umirovljeni nadbiskup kardinal Franjo Kuharić, sarajevski nadbiskup kardinal Vinko Puljić, apostolski nuncij u Republici Hrvatskoj Giulio Einaudi, predsjednik mešihata islamske zajednice u RH Ševko Omerbašić, predstavnici Evangeličke, Baptističke i Srpske Pravoslavne Crkve, potpredsjednik Vlade i ministar obnove i razvitka dr. Jure Radić te ostali predstavnici iz političkoga i kulturnog života.

Među kardinalima biračima ima najviše Talijana, 30, zatim iz SAD-a 12, pa iz Brazila 6 itd., a ima i dvojica Hrvata, zagrebački nadbiskup Josip Bozanić i sarajevski nadbiskup Vinko Puljić.

Između 1882 - 1889. crkva je služila Vrhbosanskoj nadbiskupiji kao biskupska i župska crkva, a u njoj je bio ustoličen Msgr. Josip Štadler, sarajevski nadbiskup.

Premda nije aktivno sudjelovao u dru-štvenom životu hrvatske zajednice u Madridu, iz-bjegli sarajevski nadbiskup Šari ć samom je svojom nazo č noš ć u kao najve ć i crkveni autoritet me đ u tamošnjim Hr-vatima zaslužio da ga se ubroji u najvi đ enije Hrvate u španjolskoj prijestolnici.

I danas kad se pitamo kako najbolje odgovoriti na izazove sadašnjeg trenutka, što činiti, ili još konkretnije, koja je danas uloga Družbe sestara Služavki Maloga Isusa, nećemo pogriješiti reknemo li da je to ona ista koju je zadao sluga Božji sarajevski nadbiskup: biti poput sv. Rafaela liječnik najpotrebnijima, biti melem na rani ljudskoga srca koje je bolesno ne samo na tijelu nego i na srcu.

Sarajevski nadbiskup i metropolit kardinal Vinko Puljić izvijestio je hrvatske biskupe o situaciji u svojoj nadbiskupiji i teškom stanju u kome se nalaze Hrvati katolici u banjolučkom području skupa sa svojim biskupom i svećenicima.

Trećeg dana zasjedanja biskupima iz Republike Hrvatske priključili su se dvojica hrvatskih biskupa iz Bosne i Hercegovine: sarajevski nadbiskup, kardinal Vinko Puljić i banjalučki biskup mons. Franjo Komarica.

Tambolaš, nego sarajevski nadbiskup i kardinal mons. Vinko Puljić.

Prisutnim biskupima je situaciju u Banjoj Luci i Sarajevu potom podrobno prikazao sarajevski nadbiskup kardinal Vinko Puljić.

Na stranicama te knjige on bolje prolazi čak nego i sarajevski nadbiskup Ivan Ev.

Patrijarh Pavle i kardinal Kuharić sastali su se tako u Srijemskim Karlovcima 7. svibnja 1991. i u Slavonskom Brodu 24. kolovoza 1991. i u Bosseyu u Švicarskoj 23. rujna 1992. Na sastanak u Ermatingenu na Bodenskom jezeru 25. studenog 1992. kardinal Kuharić zbog bolesti nije mogao poći, ali ga je ondje predstavljao prvi čovjek Katoličke Crkve u Bosni i Hercegovini sarajevski nadbiskup metropolit Vinko Puljić.

Sarajevski nadbiskup Šarić kao i njegova najbliža okolina žalili su se na Hrvatski Sokol što nije prijao Orlovstvu kad ga i onako spajaju zajednički ekskluzivistički nacionalni pogledi i jednaki separatistički osjećaji.

Najdragocjenije djelo je knjiga pod naslovom Mursa i njezino područje u antičko doba. 1897. (30. svibnja) Prije podizanja na toranj isklesanu križnu ružu župne crkve Sv. Petra i Pavla blagoslovio je sarajevski nadbiskup Josip Štadler, koji je baš taj dan boravio u Osijeku. 1898. U grad su željeznicom stigla za novoizgrađenu gornjogradsku župnu crkvu Sv. Petra i Pavla.

Središnje misno slavlje predvodio je sarajevski nadbiskup kardinal Vinko Puljić, a blagoslovljena je i novoizgrađena Crkva hrvatskih mučenika.

Među okupljenima također su bili nazočni i sarajevski nadbiskup, kardinal Vinko Puljić, kao i ljubljanski nadbiskup, mons. Alojz Uran.

U prepunoj crkvi misno je slavlje predvodio sarajevski nadbiskup i vrhbosanski metropolit, kardinal Vinko Pulji? uz koncelebraciju sve? enika Grada.

Na čak osam je stranica objavljeno mnoštvo pisama, pozdrava i čestitki, koje su " Živoj zajednici " uputili domovinski biskupi i redovničke poglavarice i poglavari, među kojima i sarajevski nadbiskup kardinal Vinko Puljić, nadbiskup zagrebački Josip Bozanić i drugi.

Elanak je na naslovnici najavljen naslovom " Kardinala Franju Kuhariaa naslijedit ae sarajevski nadbiskup kardinal Vinko Puljia ili zagrebaeki teolog dr. Josip Baloban ".

I sarajevski nadbiskup Puljić postao je u naše doba znak.

Među njima su bila i dvojica kardinala Hrvata, sarajevski nadbiskup Vinko Puljić te zagrebački nadbiskup Josip Bozanić.

Dotadašnji sarajevski nadbiskup mons. Ivan Šarić, pobjegao je pred komunistima, te je odlučio u Španjolskoj čekati bolja vremena.

U tome pogledu sarajevski nadbiskup napominje kako je " premalo dobre volje kod onih koji su najodgovorniji - domaći i svjetski moćnici, kao i oni koji bi trebali graditi jednakopravni mir, a ne kao nekakvu svoju viziju ".

Sarajevski nadbiskup jednako tako ističe da Crkva diže svoj glas i za povratak.

Sluga Božji sarajevski nadbiskup Štadler odredio je da se kao Dan Družbe Služavki Maloga Isusa slavi 24. listopada na sam blagdan sv. Rafaela po starom kalendaru.