Očito je to već iz prve scene, u kojoj dolazi do rasprave između nekadašnje glumačke dive (Ana Karić) i plesačice (Ivana Pavlović) i u kojoj Ana Karić najprije damski, a potom profesionalno i na kraju gotovo svađalački objašnjava Ivani Pavlović (koja se ne samo u plesu nego i u dramskom dijalogu vrlo dobro snalazi) da njezin ples ništa ne znači i ne govori publici te da ne prenosi nikakve emocije, dok plesačica pokušava objasniti smisao i svog plesa, a i plesa kao scenskog izraza, a na kraju se njihovo nerazumijevanje počinje pretvarati u nezaustavljiv, ali u danim okolnostima i besmislen sukob, koji ne prelazi u fizički obračun zbog povremenog pojavljivanja psihijatrice (u početku dojmljivo autoritarna Nataša Dangubić), a i zbog uključivanja u priču glumca kojeg Dean Krivačić tumači sa snažnim nabojem, povremeno silno naglašavajući reakcije svog lika ne samo zato da bi pokazao njegove interpretacijske mogućnosti nego i zato da bi prikrio kako pruža podršku plesačici manje zbog razumijevanja njezine umjetnosti, a više zbog generacijske bliskosti i seksualnosti koju s vremenom sve teže potiskuje.