Osjetih ja lagani brruumm u želucu, pa ajde da pojedem nešto... grozničavi pogled u novčanik... samo da mi je žena stavila novce, ili možda da kažem, samo da nije imala moj novčanik u ruci... ne, ne, kod moje družice vrijedi ona prva polovica rečenice... punih 14 kuna... imam barem za sjesti... možda ne i za pojesti... krenem prema restoranu, a prema meni ista ona mlada djevojka od prije nekoliko rečenica... " oprostite, ne biste vjerovali... "... ma, mačko vjerujem ja tebi, a bome niti ti meni ne bi vjerovala... nisam se mogao odvojiti od tih kuna, ali da nisam vidio onaj prvi njezin razgovor, pitanje je da li bih je ovako otpilio ili bih svjesno ostao bez sendviča... ipak, razveselio sam se što su sendviči bili samo 10 kn, nema veze što je unutra " materijala " za kunu... a za 4 kune sigurno mogu popiti i jednu mineralnu... mogao sam doslovce jednu... 1 dcl = 2.5 Kn... umiljato pogledam mladu nervoznu damu (normalno da je nervozna kad joj završava smjena), izgledam sasvim kulturno, poslovna torba i to... ma nema druge, možda je šarmiram... " oprostite, ne biste vjerovali... " ne pali... ostajem na 1 dcl... ali bolje išta nego ništa...