Zato traženje idejne teksture koja bi na individualnoj ili ko lektivnoj razini ponudila superiorniju logiku i zadovoljstvo koje je moguće doseći u zapadnjačkoj varijanti, izgleda da ipak ima smisla. (Moguće je i da je to »traženje« svojevrstan perpetuum mobile koji ne vodi ničemu, kao što je moguće i da je to »traženje« samo po sebi trajnim rješenjem i ciljem, ali to nije moguće ustanoviti.) Bioetika je toliko sveobuhvatna da, barem u popperijanskom smislu, ne može biti smatrana znanošću (i Van Rensselaer Potter potkraj svog života priznaje da bi je radije zvao religijom): ako pod »znanošću« počinjemo razumijevati samo zasnovanost na dokazima (dakle, uobičajenim čulima) i sum njivu hiperprodukciju klišejiziranih publikacija, u tom slučaju bioetika možda ni ne treba težiti tome da bude priznata kao takva. (Ne zalaže li se i Fritz Jahr, slijedeći budističke zasade, za »suosjećajnost« i superiornost iracionalnog u spoznaji isti ne?) Ma kako bila shvaćana, bioetika se krajem XX. stoljeća profilirala kao hvalevrijedan (barem deklarativno) pokret koji bi, nalik rimskom robu na kolima trijumfanta, stalno i uporno imao šaptati u uho znanstvenika i političara da svaki ljudski izum ne mora neminovno tim istim ljudima biti i neupitno korisnim.