Jednog sunčanog dana u lipnju stigao je Srbin Stevan Graovac na aerodrom u Beograd, u prtljagi crna putna torba.On želi natrag svojoj kući, što je moguće prije, on ima predslutnju.Stevan Graovac, pedeset i devet godina star, čudnovatih ruku i sijede brade je od 1993 u bjekstvu.Posjedovao je u Smilčiću blizu Zadra jednokatnu kuću sa terasom, vrtom i podrumom za grožđe, trešnje i smokve.U dvorištu izvor pitke vode.Mogao je biti najsretniji kućevlasnik u Smilčiću.Otac mu je poklonio voćnjak i tako je Graovac mogao biti i najsretniji voćar.Izbio je rat i u njegovom vrtu, Hrvati su napredovali protiv Srba, Stevan Graovac, Srbin u Hrvatskoj, odjednom najnesretniji od svih kućevlasnika i voćara, morao je svoje vlasništvo napustiti.Utekao je sa ženom i troje djece u obližnje selo, onda dalje za Srbiju i napokon u američki zapad, Springfield, Massachusetts.On je mogao tamo izgraditi novu budućnost.Možda bi u Americi i postao jedan sretniji kućevlasnik.U ljeto 2004 putuje s rođakom iz Beograda za Smilčić.Kad je prišao kući nije mogao vjerovati što je vidio.Kuća je trebala biti napuštena ali na konopcu za sušenje rublja vise čarape, muške čarape.U dvorištu stoji jedan čovjek i tiho se ponaša kao da ovdje stanuje odavno.Čovjek, saznao je Graovac kasnije, isto je prognanik i dolazi iz Bosne, utekao pred Srbima za Hrvatsku, za Smilčić.Tamo se nastanio u prazne prostorije.Stevan Graovac, Srbin, pogleda Bosanca u oči, pokušao zazvoniti rekavši mu da mu vrati kuću natrag.Ovaj se isprsio, jak, pravi bauštelac-građevinski radnik.Zrak topao ovog dana, 28 gradi bez oblaka.Kratko su stajali u dvorištu jedan nasuprot drugom, oba izbjeglice, jedan bez kuće, drugi bez domovine i šute.Poslije dvadeset minuta odstupa Stevan Graovac od svega.Što je trebao učiniti, bauštelca premlatiti i iz kuće izbaciti? Gospodar kuće je poduzeo najbrže korake, nazvati policiju i ići sudski.Promislio je, koliko bi moglo potrajati dok se vrati u svoju kuću.Ali potreban mu je smještaj, zaklon barem privremeno.Na um mu pao voćnjak, istog dana ide na smetlište u Smilčiću i istog dana nalazi vozačko sjedalo iz autobusa, daske, spužveni madrac, lim, dvi sive najlon krpe i donio sve do voćnjaka ali prilično udaljeno od bauštelca iz Bosne.Popeo se na stablo trešnje, postavio daske ravno između grana i na njih stavio madrac i iznad sive najlon krpe kao krov i izgledalo je sve kao šator.Spavaća soba je gotova.Fotelju je stavio na zemlju pored stabla, od dasaka napravio stol i klupu i iznad nadkrio još nekom sličnom krpetinom i soba za dnevni boravak je isto bila gotova.Iako je to koliba od krpe i dasaka, ipak je njegovo.I tako je Stevan Graovac opet postao vlasnik kuće ali neke druge.Cilo vrime spava među granama stabla trešnje, danju čupa korov među čokotima vinove loze, prikopava suho tlo, uvečer zapali lojenu ili voštanu sviću koja je na stolu i sjedne u svoju fotelju sa smetlišta donesenu.Od 60 Euro socijalne pomoći koju dobiva od države Hrvatske mjesečno, kupuje mladu vinovu lozu za novo sadnju (navrtke, tako se u Dalmaciji kaže), pomaže poljoprivrednicima u blizini rezati, pliviti stabla a za sve to dobije na jedan dan od njih plug za oranje i tako je on time jedan zadovoljan voćar, vrtlar.U listobadu je već na stablu hladno i on se povlači u neku od ratnih ruševina ali pošto je granata probila krov tako mu kad pada kiša prokišnjava i krevet mu se smokri.Početkom travnja vraća se u svoju kolibu na stablu.Mogao je i dalje živiti na stablu ali ga je pronašao jedan suradnik demokratskog srpskog foruma SDF koji pomaže srpskim izbjeglicama.SDF suradnik ga je prepoznao i spoznao da je taj čovik na stablu jedna tužna povijest i jedna korisna istovremeno.Povijest jednog Srbina koji se po povratku morao boriti za svoju kuću.Stevan Graovac mogao bi biti interesantan za politiku i postati simbol za Srbe i njihove probleme u Hrvatskoj.Kratko iza toga, najveće hrvatske novine su napravile jedan foto o njemu i sve je vodilo sudskom procesu.Ponovo Graovac u svoju fotelju, pogled na polja, zadovoljan.Ako bude sve teklo u redu, mogao bi Stevan Graovac, stanovnik na stablu, još prije proljeća u svoju kuću natrag, poslije dvanaest godina izbjeglištva.Ali on će i dalje po želji, ljeti noćiti na stablu trešnje