Po riječima samog Marksa njegova je sreća što se rodio nakon Newtona, Descartesa, Darwina, Kanta, Hegela i drugih, koji su svojim djelima već pridonijeli jednoj od najsavršenijih društvenih ravnoteža koje mu omogućuje njihovu opću sintezu u Znanstveni socijalizam. 19. stoljeće nikako kao neka pojava danog trenutka, kao možda još jedan Horuk u spašavanju što se spasiti dade iz klasne golgote Čovjeka - Barbarina, Krležinog Rogatog Dvopapkara, Siledžiju na Olimpu konkurentnosti u mjesto civilizacijskog Suradnika. 19. stoljeće, ne kao još jednu reformsku društvenu Glistu, ili neku prolaznu pojavu koja ubrzo zastarijeva, završavajući na anakronom smetlištu povijesti, već kao perpetuirajuća vrijednost nove epohe Humanizma koja otvara veličanstvenu uzletnu pistu čovjekovom letu prema samome sebi, najcjelovitijem planetarnom biću.