nakon višesatog traženja birije udaljene 8 metara zračne udaljenosti, našla sam libru. nakon santabarbarovskog susreta (bijele haljine lete na sve strane dok nam kosa leti na povjetarcu, a ogromne sunčane naočale se sudaraju u oduševljenom zagrljaju i cmokanju - ajde, ajde, znamo i mi nekad bit pi ke), skužile smo da imamo 6 sati za ubit. ostavile smo stvari u garderobi, popile kavu i počele bauljat gradom. taman prije kontrole riječkih dućana, javio nam se Gazda Hemingwaya, i ispalo je da je i on u Rijeci, i da će nam pokazat i riječki hem. ukratko, ljepši je od zagrebačkog, i tamo se dobije prava ice coffe, i to sa sladoledom, a ne hrpa pjene sa preljevom, čuješ li me soldoooooo?? nakon kave i upoznavanja svih prostorija (skladište je mračno...), krenule smo u prisilno prekinuti shopping nakon kojeg smo zasjele u pizzeriju Bracera (po preporuci Gazde Hema), u kojoj smo jele jednu od najboljih pizza ikad. bila je tako dobra da smo se morale otkotrljat do katamarana, paralelno sipajući frustracije po svim okolnim kioscima tiska i duhana jerbo nigdje nema srebrnog ultra light marlbora. kojeg smo na kraju našle u jedinom dućanu u zaglavu. metropola, nema šta nakon dva sata mirne plovidbe došle smo i na mjesto zločina, najele se, raspakirale i zasjele na terasu uz bocu shiraza i počele pričat. ipak, tjedan dana pakoštanskih dogodovština je samo čekalo da dođe na izvještaj mojoj jedinoj sreći...