" o sati sumnje, sati bola... tko stvara, taj vas kleti neće... " morala sam nastaviti u istom điru... jer noć je, a ona je gusta... ispunjena, ponovnim čulnim doživljavanjem dnevnih događanja, osjećajima, koje smo cijeli dan, (da nas ne bi ljudi čudno gledali), zatomljavali u sebi... željama, snovima, koji su u nama strpljivo tinjali čekajući sitne noćne sate da se raspojasaju i " prodišu "... jesam romantična i jesam patetična... i... uglavnom razmišljam srcem... ali ako čovjek misli srcem, a uz to nije skroz glup, neće pogriješiti u odabiru onog što misli da je ljubav... pa ako i pogriješi, neće kriviti nikog drugog, do li samog sebe.pa će istim tim srcem, koje je toplo i opraštajuće i istim sivim stanicama, koje su dostatno kvalitetne, naći rješenje, dovoljno humano i dovoljno logično, da bi mogao nastaviti dalje ljubiti.s istom vrijednošću i snagom i pritom ne žaliti za izgubljenom ljubavi... jer proživljena je i bez obzira na neveseli ishod, obogatila je naš život... "... jer radosti su male svijeće... a iz vas raste aureola... ":)))