A šta je napravio u mađarskoj 2006, sječam se utrke da je Button pobjedio u svojem 113 nastupu i da su se mjenjali uvjeti na stazi pa je prvo pogodovalo michelin gumama, pa je poslije pogodovalo brigstone-u.

I još naravno se sječam da je Michael odustao 2 ili 3 kruga prije kraja utrke i s tim odustajanjem došo do 1 boda, ako se ne varam.

OBRAZLOŽENJE; 1. Civilna zaštita ni njene postrojbe ne postoje... nema ih 2. DUZSsvojom demegogijom i izmišljotinama forsira CZ iako ga nema, 3. Postrojbe CZ djeluju samo na papiru, i troše naš novac. 4. Do sada se ne sječam da su iste ikada angažirane na bilo kojoj intervenciji. 5, Vatrogasci su jedina snaga zaštite i spašavanja koje su u stanju intervenirati, kadrovski i tehnički dobro opremljeni, sa svojom linijom zapovijedanja i operativnog djelovanja.

sječam se još studentskih dana i moje jazbine koja je bila komuna za sve propale studente (ha ha ha), koji su dolazili i odlazili iz te moje jazbine bez najave i kompliciranih pitanja mogu li prespavati kod vas, to su mi zbilja jedni od jačih uspomena, u stanu od nekih 25 m2, a možda i manje (s galerijom biće 25) nikad nije spavalo manje od 5 ljudi, ja i cimer smo takoreći bili postanari u vlastitom stanu...

Sve je krenulo kao nevina zajebancija... najgore stvari uvijek tako kreću... u pocetku je bilo samo vikendom, uz ekipicu... ica, vica, njica... ili kraće... ' ca, ' ca, ' ca...:) Prvo je bilo 5 kuna po tiketu... 2 - 3 tiketa vikendom... i to je to... i tako je trajalo godinu-dve... onda su krenulo malo deblje uplate... 10 kn po tiketu...:) Malo češće... tj. i Petkom... to je tako trajalo cca.kuku dana... a ove sezone se malo zaletilo... zaredale su se uplate i od 100,150,200 kn... a ujedno su se zaredali i promašaji... onda se opet malo stabiliziralo... krenulo se s uplatama od 10,20,30 kn... i ne više... ali se promjenila jedna krucijalna stvar... ne igraju se koeficijenti ispod 2... zaredali su se i pogotci... listiću se padali s po jednim promašajem... nije da nisu i prije, ali nikada s takvom učestalošću.... i tako je to trajalo sve do danas.... znao sam da se sve to jednom mora vratiti... krenuo je prvi par... ManchesterU... igrao je u gostima kod Fulhama... trebala mi je pobjeda ManUa u prvom poluvremenu... loše su krenuli... gubili su 1:0... ali su ubrzo poveli 2:1... ovi su opet izjednačili... bio sam lud... sječam se da sam u tim trenucima pomislio... a jebem mu mater, opet prvi par...:) Ali ManU je u kvarantačikvezimoj zabio za 2:3... prvi je prošao... Schalke na poluvremenu klasičnih 0:0... ja igrao X.. werder... e jebem ti skoro Werder...:) Poluvrijeme 0:0... ja igrao čistu pobjedu u drugom poluvremenu... igraju u gostima kod Herte... prime gol.... ja luuuuuud... u novantezimoj su zabili za pobjedu:) Blackburn je teško ali zasluženo dobio 2:0... i to sam igrao 1... Den hag je isto izvukao poluvrijeme u kvarantačikvezimoj X... naravno i to sam igrao....:) Roda je protiv Vitessea prvo poluvrijeme dobila 2:0... i već kada sam pomislio kako je to gotova utakmica, Vitesse je izjednačilo na 2:2... u novantezimoj je Roda dobila 3:2...:) I klasični francuzi... Sošo prvo poluvrijeme X i St. Ettiene čista 1... Udinese na kraju lako dobio Lazio 3:0... Jaokinta im se vratio....:) I za kraj Getafe-Valencija... ja igrao 1. poluvrijeme X... u 34 ' Valencia povede... kidaju mi se živci... u 44 ' Getafe izjednaći

Sječam se svakog mog osječaja u svakom trenutku. kad mi je rekao lezi na pod inaće ti neču dat nešto, uvijek je bilo nešto kaj sam ja htjela, i ja sam ga svaki put poslušala. a jebiga, bila sam klinka. nije bilo bitno gdje i kada, samo da se on zadovolji. sječam se onaj put kad me najviše boljelo.bili smo sami u kući njegove prabake, koja je bila puna stvari koje više nitko nije htio. bio je i jedan žuti kauč, s nekakvim cvijetovima. ugledala sam tenk na baterije i u sebi sam znala da mu moram dat jer ga inaće neću dobit. rekla sam da želim taj tenk. on je počeo skidat hlače i rekao znaš kaj trebaš napravit. ja sam legla, on me svukao, sječam se boli i srama koji su prostrujali kroz moje tijelo, neznam jel bilo krvi, nisam htjela gledat, zatvorila sam oči i govorila u sebi: to je normalno, svi to rade, dobro, neka to radi, zaslužujem.

Zadnji put, najgori, mislim da je znao da sam shvatila kaj radi od mene, i da to ne smije radit, ali nisam mu se iamal snage oduprijeti. sječam se njegovog kurca kako kreče, prvo malo po bedrima, ppa sve više i brže. dok nije krenulo, nije to mogao zaustavit, svršio je po meni, nisam bila sretna, ali jednim djelom jesam jer sam znala da je to bio zadnji put, čak mi je bilo žao, osječala sam se prljavo i iskorišteno, ali nisam bila sretna kaj je prestao, htjela sam da me i dalje ševi jer sam ja to doživljavala kao kaznu za sve loše kaj sam napravila. on je bio moj kralj, a ja njegova sluga. i svejedno sam mu se divila, kako me uspio uvjerit, morao je biti vrlo uvjerljiv, jednom je bala počela dozivat, a on je bio na rubu vrhunca, ja sam htjela otič, ali mi nije dao, primio me za ruku i izvrnuo je, ruku tad nisam mogla micati dva dana. svršio je, neznam kad ni gdje, ja sam se redovito isključivala kad je svršavao. bojao se da netko ne naiđe, ali nikad nitko nije naišao, čak ni na trafostanici, a ljudi su gledali i neobazirali se. nitko nemože reč da se nije ništa vidjelo, sve je bilo vidljivo, ljudi su se čak zaustavljali i gledali, a ja sam ih pogledom molila da kažu nešto, želja mi se nikad nije ispunila, a stvarno sam željela da prestane, jednog dana je. ali tad mi je već i previše boli nanio, psihičke i fizčke. još uvijek me malo peće savjest kaj nisam nikome rekla, trebala sam, al nisam bilo me sram, i strah, ali eto mogu reč da sam to prebolila, lažem, to se ne preboli nikad, ali eto, lakše je bježanje nego suočavanje, poslije toga ga nisam vidjela. niti ne želim, ali spremna sam oprostit, neznam zašto, ali oprostila bih mu da mi kaže oprosti, ali znam da nikad neće, tak da nemrem pogriješit praštajući krivim ljudima. prestala sam ić na mirogoj, nitko me sad nemre natjerat da idem tamo, nalazila sam svakakve isprike preko vikenda jer je moja baka svaki vikend išla na groblje, žicala sam frendove da me kao zovu na ručak, sve samo ne ič na groblje, možda zato ne volim groblja?, zar je moguče da me tolko uništio? možda, neznam, i ne želim znat.

Sječam se početka užasnoga krvavoga rata u mojoj Domovini Hrvatskoj.

Sječam se krvoločne, genocidne srbočetničko crnogorske zločinaćke agresije.

Sječam se užasnih slika rušenja, paljenja, bombardiranja, klanja, silovanja i ubijanja moje hrvatske djece (više od 400 njih nevino umorene moje hrvatske djece) i mojih hrvatskih ljudi. Sječam se slika moje mrtve hrvatske djece i mojih mrtvih hrvatskih ljudi

Sječam se srušenoga i ubijenoga grada Heroja Vukovara, Škabrnje, Dubrovnika, i ostalih mjesta i sela koja su gorila a narod hrvatski ubijan na svom vlastitom kućnom pragu.

Sječam se srušenih crkava, preoranih grobova, izgorjelih knjižnica, spaljenih zgrada

Sječam se moje tuge, mojih suza i žalosti za mojom hrvatskom djecom i za mojim hrvatskim narodom

Svega se sječam i zaboraviti nikada neću

Sječam se tada ste nam poslali tkz. sladoledare jer kao niste znali što se točno događa u mojoj Domovini Hrvatskoj.

Veličinu Roberta Jarnija dokazuje sama činjenica da je igrao u velikom Real Madridu i sječam se one njegove golčine sa 30 metara samo ne znam protiv koga, a uvijek će u sjećanju ostati onaj gol Nijemcima krajem prvog poluvremena.

Jbg.ja več tri god. trubentam da če Mamić otiči kada če on to htjeti, a ne kada čemo Mi to željeti (.. koliko samo, zbog toga banan bio, no ok.), dok su ga neki već odavna unazad tri god. čak smjenivali i davali ultrakratke rokove trajanja. (dugačke, ka da je sladoled na suncu: rofl:) Pa, čak su se koliko sječam i nakon onog kampiranja davali " stopostotni " ultimatumi, i nudile oklade, kako " uskoro odlazi ".. i kuki moj, na kraju balade je ipak samo grupu razjebao (mislim da je argumenata isuviše..), koja je usto postala i " teroristička " a on mirotvorac nalik na Ghandija.

Danas mi je tak loš dan nekak.Evo čak i pišem post u sivom, uff.Dan je počeo nekako uredu, bila sam čak i vani do faksa, što je inače puno s obzirom da se ne sječam kad sam zadnji put bila vani, osim do dučana koji tri minute od mene.Čak je bilo i malo sunca.To mi je baš trebalo.I vidjela sam neke svoje prijatelja malo popričala-totalno sam se asocirala zbog ovog faksa, jedva se vidim s nekim.Jedino ak uspijem s nekim popričat prek neta i to je to.Sad me čeka za dva tjedna taj moj veliki ispit za koji se žestoko spremam, to vražje rimsko pravo, koje mi uzima svu životnu snagu i koncentraciju.Danas sam jednostavno pukla, po cijele dane učim i jedva se stignem malo odmoriti.A to psihičko trošenje stvarno umara, čak i fizički da čovjek nebi vjerovao.I još to nije dovoljno, nego me peru i oni dani u mjesecu.I danas navečer me totalno čopi negativa, da ču past taj vražji ispit i što če se onda sve srušiti sa tim kao domine.Rasplačem se, mami je žao jel vidi da se stvarno mučim s time svemu.Kaže mi da si opet uzmem jedan persen i uzela sam ga, jer mi je uvijek pomagao da se smirim i opustim mišiće a nije jak.Ja sam se otišla još isplakat u sobu i onda sam se vratila k starcima.A tata je bio skroz dobar i drag zagrlio me i poljubio i reko da ne budem u bedu, znate ono bit će sve dobro.Užasno mi je drago kad me starci razumiju i kad mi pomažu i kad su tu za mene.Mislim uvijek su tu, ali imaju i oni neke " svoje momente ". Petica roditeljima.Evo sad pričam sa svojim slatkičem.On je baš totalna suprotnost danas, odlično je raspoložen pa je odmah i mene raspoložio.Tako mi je drago što je tu kad ga trebam, on je moj drugi " persen ", moja srečica, ogromna ljubav i još veća podrška.On uvijek vjeruje u mene, čak i kad mene možda vjera napusti.Petica i njemu.

da, i mene je iznenadila ova dužnost prema Bogu, jer ja sam bila izviđač " prije Krista ", a bez obzira na tuk ' bahovo zezanje, ne sječam se ni nekakve druge ideološke indoktrinacije

Dalje, glede djece, sječam se svog djetinstva, nikome nije bila smješna psovka iz mojih usta, koju sam ponovila čuvši nekog odraslog, čak sam i kažnjena bila zbog toga, i moram se pohvaliti da danas nema psovki u mom riječniku: No kad izađem na ulicu i čujen današnju djecu od 4 do 6 godina, kako normalno psuju mater jedno drugom...

Majke mi, ja sam mislila jedno 5 - 10 puta odustat.... ne znam, od svih halucinacija, žgaravice, mučnine i proljeva, otkazivanju mišića - ne bih se mogla sjetit koliko puta sam si zakukala da mi je teško, da se ne sječam da mi je prošle godine bilo tak teško, da jebem ti ludu glavu koja oče ovu trku završit i ratuje sa tjelom koji je u totalnom kolapsu....

Presvukla sam se, zmasirali su me Slatina i Carin, pojela, napunila ruksak i krenula dalje - 13 min.... imala sam jedno 5 l tekučine sa sobom, teško mi je bilo to nosit a kad sam pomislila kak će bit jebeno dobro cugat po putu, nije mi bilo žal.... skretanje kod KT5 nisam fulala, jer ga se sječam sa planinarenja.

Ćiro je stari šarmer, šarmer koji će odgovoriti pristojno na podbadanja i točno se sječam kako je reagirao kada sam ga prvi puta gledao sa Osječke zapadne tribine, a zanimljivo je da se ne sjećam s kime je tada Osijek igrao, a kamoli rezultata.

aaaa... uvijek je tak dragi moji.. i da znam da sad mislite kak počinjem filozofirat i to i da bit će ovo takav post jer se sad tak osječam jer me još uvijek drži novogodišnji mamurluk.no možda i neće bit tako dugačak jer čovjek nemre pisat o nečem ak se tog ne sjeća.. uglavnom imam neke fizičke posljedice; tur me boli jer sam jedno 15 puta pal na njega ko neka beba.. spalio sam si prste jer nisam skužio valjda da mi cigareta izgorila i da filteer gori i tak neke šeme ogrebotine i to ko da sam iz rata došo... a najveća spika idem onak doma i sretnem starce i ujutro nakon kaj sam se probudil ih pitam kad su došli doma.. uglavnom danas cijeli dan nisam mogo niš pit a bio sam žedan ko pas jer sčim bi popio malo tekućine bi to ispovratil i ono... sad se stanje malo stabiliziralo nakon juhice i to ne... i kaj da vam još velim bilo sve u svemu okok prostor, ok ljudi, ok cuga i ono ok provod.ali fakat ono mogu reć na kraju svema E KAKO SAM SE JA UROKO iako vjerujem da ste se svi urokali. i da ono... božića se ipak sječam lol.. i sad vam svima želim sretnu novu godinu i božić.. e da zakaj se uvijek kaže želim ti sretan božić i novu godinu, ane novu godinu i božić.. možda zato jer je božić ranije.. uglavnom to će ostati misterij u našim glavamai da ono.. ne znam o čem pišem i idem ja sada odmah... aj aj jak se maš... a evo i slike jedne sa nove godine.poz svima, kosta...

Drugi put sam uzeo nekakvo tijesto (slično šurlicama) i ne sječam se što je uz to bilo ali je bilo fino samo jako škrtljivo s obzirom na poveliku cijenu.

No sječam se iz prvih godina studija, u onoj maloj hrvatskoj enciklopediji pročitao sam neku indijsku mudrost: Ne ori preširoka polja da ti ne bi malaksala snaga

Već šest godina uopće ne koristim tu napravu i sječam se skroz dobro i normalno, jedino što treba znati preživjeti kritike umno zatočenih, tipa - pa čovječe gdje ti živiš?

jučer sam pročitao jedan post (gracija). pitanje je bilo gdje su svi oni ljudi koji su nekada ovdje imali svoj blog, a sada ih više nema? kamo su nestali ti dragi virtualni prijatelji, što sada rade, čime se zanimaju, što je to što ih je odvratilo od podastiranja svojih misli, osjećaja, nadanja, tuga i radosti od mnogoljudne blogovske čitalačke publike. hmm. a kamo su nestali neki moji " stvarni " prijatelji (ovo " starni " odnosi se na fizičko postojanja i ne pokušavam nikog s bloga proglašavati kvaziprijateljem ili nestvarnim. puno mi značite neki od vas)? gdje su sada kada nisu u mome oku? što se to mora dogoditi da ih prizovem u sječanja? koliko je emocija potrebno da se sjetim nekih ljudi kojih se više ne sječam? neki dan vidjeh zgodnu djevojku u zagrljaju prosječnog momka. u mislima, istog trenutka, začuh glas:

Ne sječam se kad sam zadnji put bila ovako sretna.

sječam se kad je moja žena rodila i kako je bilo, prošlo je tri četiri mjeseca i mogu reći da me je bilo malo strah jer je prvi puta nakon poroda bolno, ali smo imali dugu predigru kao i uvijek i nije bilo problema, nježno i samo nježno i nema frke ali ovo što se dešava jenis, mislim da je to druga prića, tu nešto smrdi draga moja, ne mogu vjerovati da tako mlada a muž te ignorira, strašno, jednostavno sam skoro bez teksta, poslušaj simu i skoći na njega ako ne bude ništa, ja bih ili sa strane ili bih rekao zbogom, nemoj da ti dijete bude prepreka za drastične korake, život brzo prolazi a lijepe stvari još brže. (jure 09.06.2008., 14:31:33)