A možda bi se naše ruke istrgle iz ruku drugih, i čvrsto se stisle jedna za drugu, možda bi i mi ispod oblaka crnih na nebu ugledali dugu, a možda bi se za tren samo pogledali i otišli svako svojom stranom sječanja..

Poslije toga smo krenuli na mimohod sječanja na stradanje 1991. g. u organizaciji Udruge djece poginulih i nestalih branitelja domovinskog rat s memorijalnog groblja do Ovčare.

Zašto nas ovo smeta?????? Prvo ovi debilanci su u višestranačju imali jedan od argumenata Vode djecu na dane sječanja i Partizanske der neke e pa ovo to dođe na isto

Drugo način rada po modelu boljševićke diktature, ja sam vlast, Vi morate prošlo. i najbitnije ustrojite DAN (jedan dan) sječanja koji će biti dostojanstven, gdje ratnu zastavu nečete držati masnim rukma od janjetine već u bijlim rukavicama, gdje Orkan????? neće predstavljati branitelje u neispeglanoj šarenoj košulji i tenisicama, gdje će biti nazočni ratni zapovjednici postrojbi a ne tipovi sumljivog ratnog puta itd, itd, znači kad taj DAN bude dostojanstven i svešan u svom svom obliku ne brinite doči će, a za sad je bolje da ne dolaze.

U gradu na Dravi momčad će trenirati do 26. sječanja kada se putuje u Tursku Antaliju na deseto dnevne pripreme.

William Feller (Zagreb, 7. srpnja 1906. - New York, 14. sječanja 1970.), istaknuti je hrvatsko-američki matematičar, rođen u Hrvatskoj kao Vilibald Srećko Feller.

jučer sam pročitao jedan post (gracija). pitanje je bilo gdje su svi oni ljudi koji su nekada ovdje imali svoj blog, a sada ih više nema? kamo su nestali ti dragi virtualni prijatelji, što sada rade, čime se zanimaju, što je to što ih je odvratilo od podastiranja svojih misli, osjećaja, nadanja, tuga i radosti od mnogoljudne blogovske čitalačke publike. hmm. a kamo su nestali neki moji " stvarni " prijatelji (ovo " starni " odnosi se na fizičko postojanja i ne pokušavam nikog s bloga proglašavati kvaziprijateljem ili nestvarnim. puno mi značite neki od vas)? gdje su sada kada nisu u mome oku? što se to mora dogoditi da ih prizovem u sječanja? koliko je emocija potrebno da se sjetim nekih ljudi kojih se više ne sječam? neki dan vidjeh zgodnu djevojku u zagrljaju prosječnog momka. u mislima, istog trenutka, začuh glas:

Svijest i instanca koja promatra u nama uključuju za večinu ljudi sadržaje misli, sječanja, principe.

Naravno sječanja su prisutna; energi ja kojom se penjala uz Sirački brijeg do crkve, zatim recitacija iz glave iako je u ruci imala podsjetnik i na kraju topal i ugodan pogled u oći zatim stisak ruke jedne starice..

Riječima je stvarno teško opisat velićinu koju ostavlja iza sebe, ali hvala što ste našli naćin da nas vratite u sječanja u ovom sažetku gore.

Religijska sječanja na zlo drugih i dalje bujaju u obredima i simbolima.

Sav naš prostor i obitavanja i sječanja postao je spomenički prostor vlastite žrtveničke memorije a skoro sva religijska vremena i svetkovine obilježene komemoracijama i martirološkim besjedama.

Vaši tekstovi me potiču na razne stvari i bude u meni razna sječanja i osječaje.

Kažu da čovijek živi dok žive sječanja na njega.

Zar je na hrvatskoj televiziji dozvoljeno vrijeđat Hrvate i to na dan sječanja na žrtve Vukovara?

Vrdoljak je izvršio insertiranje s komentarima ili opet arhivskim materijalom na mjestima koje određuje govor/sječanja Tita.

Sječanja, sibmoli, boje zauzeli su mjesto na površini stvarajući slike posvečene božanstvima planeta.

Strah još uvijek vlada i sječanja na komunistički režim je još uvijek svjež.

zašto bi se uopće trudila ispraviti valsatite greške zbog kojih se uistinu kajem... svim srcem.. kad se ne isplalti... toliko bi mu toga rekla.što zbilja mislim, o čemu zbilja maštam i što me muči.. ali kako kad ne smijem.. ne usudim se jer.. ubija me sve to ubija me prošlost.. ne tako daleka sječanja koja su mogla biti uistinu puno-puno ljepša.. sad sam mogla biti sretna..

Vjerujem u sječanja najlepša so kad spavam a više nemam vremena.

Ja sam imao često deja-vu-e i ne znam da li to znači da sam tu di trebam biti ili da mi se ponavljaju stvari zbog toga šta mi se isti život ponavlja pa mi sječanja se javljaju iz prošlog života..

Obilježavali smo tri obljetnice: Svjetski dan sjećanja na žrtve prometa, Dan sječanja na žrtve Vukovara i Škabrnje, Međunarodni dan djeteta.

okupan u svjetlosti, molim je za oprost. ostavio sam je na obali jezera. pustio sam je sa prvim valovima. da pronađe svoju tišinu u mjesečevim zrncima. ona je moje svjetlo, moje utočište, moje srce. ritam zvjezda nam nije dao prostora da okupamo svije prve korake.nestali su u pijesku pored iste obale.obale sječanja. ona je postala zvijezda a ja kredom nacrtano sunce.pustio sam djevojku, a pronasao anđela. i sad kad je vidim, sretan sam. jer znam. nebeski raj je na putu prema meni.

Možete laž 1000 puta napisat, no sječanja su još uvijek svježa, a fala bogu ne vlada komunistička diktatura, kod koje je bilo kažnjivo napisat istinu.

Po mom skromnom mišljenju čovijek je bogat koliko ima sretnih sječanja.

Osluhni bruj orgulja vjetra koji zaista umije saznati sve sastaviti daleku sliku o tebi jabuko a zapravo ti nosi otpale latice sječanja čak i miriše jutros po tvom budučem plodu kao i stablo moje majke čije korijenje crpi život to brdo patnje koje se žedno pripija uz zemlju tek toliko da budem vičen na ovome svijetu Ali, što če mi iznenadna svijetlost kada se još nisam rodio i ne znam hoču li dodirnuti tu zemlju po kojoj je i On hodeči usred žege popio smrt

Sječanja se ne mogu pohraniti u ladicama i pretincima jer u njima se baš uvijek isprepleće prošlo sa sadašnjim.

To je bio moj dokaz da sam donekle jaka, da mogu sve preživjeti, to je bio fizički dokaz samoj sebi, ne ono što ja mislim nego ono što se možda vidi.... sječam se svega povezanog sa tim autom... bježanja, prijetnje... sudari... izletavanje sa ceste... policije.... skalpela.... svega se sječam.... to su bili prvi dani mene i tog auta skupa.... zar se ne bih trebala veseliti što će skupa sa tim autom otići i ta sječanja?

Štoviše, vlastito se nasilje sakralizira prešučivanjem, odobravanjem ili čak heroizacijom; iz sječanja, a i stvarno, brišu se tuče žrtve i spomenici ili se dovode pod nazivnik " pravedne " osvete.

Mislim da se nitko (do sad) nije pitao dublje značenje tog dobra i zla, mira i rata, naposlijetku i tog raja i pakla... možda i je ali se možda bojao pričati o tome jer ove današnje mlade, budimo iskreni i ne zanimaju takve stvari. baš naprotiv, uopće se ne bi ni sjetili te teme. pa i zašto bi kad im je cilj otići lijepo van, proživjeti taj svoj jedan život i.. gotovo... nepitajući se uopće.. " a.. kamo idem kad PRESTANE ovaj život. kad moje tijelo prestane " raditi ", kad se moja duša ugasi? kamo odlaze naša osjetila, naši osječaji, naša sječanja, nade, snovi... preuzima li itko i ako da.. tko preuzima sve to?? "