Shvatila da nedvojbeni izraz istovremeno s dvojicom gratis nuđa moju posrnulu stranicu kao prvu na mreži svih mreža,... tu tako kvarnu, tjelesno bestjelesnu stranicu s neprikrivenim gležnjem u drugom planu, pa onda, oh so very me, prošetala bezglavo bosa i s golim gležnjem u najprvom planu, bolno oćutila koliko je nepodnošljivo puno onih koji jedva čekaju zagristi do krvi jedna, i koliko je nepodnošljivo malo onih koji me cijele i jako vole baš jako velika brojka, progutala suze, stisnula zube u ustima i olovku u krivim prstima, dugo pisala, (od) jeknula, pa povila okrhnuti doskočni zglob s drugim gusto ispisanim stranicama bestjelesno tjelesnim, pa se, čitajdalje, Samosanirala... sloj po sloj... sve do netaknutog pergamenta kože našpananog preko najkoščatijih kostiju na svijetu... tako krhkih, i opet si potvrdila da je idealizam nešto što se ne može u jednom času skinuti kao što se recimo skidaju rezervni kotači s kostura bicikla, kada ga, a bio je to crveni poni, i tako nikad nisi pošteno naučila voziti nego radije po brdu razglobljeno trčiš... niti taj idealizam može jednostavno otpasti, samo tako, prirodno... odrastanjem onako kako otpadaju mliječni sjekutići; mali, slatki, i tako skloni kvarenju, ispolirala, beskrvna vegetarijanka, svoje dentes canini do visokog sjaja samo da bih razvila preko njih onaj široki osmijeh kojeg se boje svi kradljivci bicikala u ovom gradu i sve zvjerokradice u šumi koja ga graniči na rubu moje pameti, skinula maskirnu košulju, izišla iz šume, obukla bijelu haljinicu, stavila crveni ruž pa zakoračila u plavu gradsku noć puna seksoće, životne mudrosti i nepodnošljive postojanosti lakoga.