U narednih 5 minuta sišli su par komšija ali ne u podrum već su izašli napolje i uputili se ka skloništu, koje se nalazilo u susednoj zgradi... a mi smo ostali jer smo imali direktivu samo za podrum... i tu je moj mlađi bata počeo da paniči kako oni svi idu a mi ostajemo, pa smo zajedno skovali plan da izadjemo ispred ulaza i pozvonimo mami na interfon i pitamo je jel smemo i mi u sklonište... međutim kada smo izašli meni je nešto kvrcnulo u glavi i uporno nisam dao bratu da zvoni " Nemoj sada da zvonimo, verovatno mama priča sa tatom sada pa da joj ne smetamo "... međutim kada smo izašli ulazna vrata su se zatvorila za nama zatvorila i mi nismo mogli nazad u ulaz... i ko za inat niko više nije izlazio i moj brat je postajao sve nervozniji " Zoooooviiiii maaaaamuuuu ", i sad kada razmišljam o tome izgleda mi kao da je prošlo baš dosta vremena dok smo se ja i on prepirali treba li zvoniti ili ne, a da je zapravo prošlo jako malo vremena... i onda se začuo zvuk... tutnjavina aviona, bljesak i eksplozija tako jaka da smo ja i brat proplašeno jedan preko drugog počeli da pritiskamo onaj interfon " Ulazite unutra ja silazim odmah ", začuo se mamin glas i ona nam otvori vrata i mi uletesmo u prizemlje zgrade a ono kako smo mi ušli tako su vrata od stanova kako na prizemlju tako i na spratovima počela da se otvaraju i ljudi su uspaničeno počeli da izleću napolje ka skloništu..