ja pizdim na svaku mrvicu koja padne: kava: dobro ajde ne baš na svaku ali forsiram ju da jede iznad tanjura odnosno iznad tacne na koju joj stavljam tanjur. tako da ako i prolije juhu, prolila ju je po tacni a ne po stolu. nemam neki osjećaj da joj to smeta: ne zna: - mislim da ih se i u vrtiću forsira da paze kak jedu. lali, a zašto joj ne daš da kleči? i kaj joj nije to fakat prenisko?: misli: princezi svakako je. nego, slatkiši? priznajem, ja imam fobiju od raznih eova, boja i pojačivača okusa, ali svjesna sam i da ne mogu kćer držati pod staklenim zvonom, tim više što ide u vrtić i tamo svašta i vidi i jede, a i da druga djeca jedu daaaleko više slatkiša nego moja princeza. prijateljičina kćer, na primjer, ima godinu i nekoliko mjeseci i ne pije vodu. samo sok ili instant čaj. mi smo pak na jednom soku (mali tetrapak sa slamčicom) dnevno i jednoj čokoladici (tipa životinjsko carstvo) ili jednom paketiću pez bombona ili onih peseka u kućici bombona. s jedne strane nije to puno ali stalno gruntam kak bismo mogle i bez toga: ne zna: i što mi je još gore, te slatkiše kupujemo kad idemo doma iz vrtića - od kad je toplo vani ja dođem po nju u vrtić pa šetamo do doma ili zastanemo u parku ali OBAVEZNO moramo do dućana u kojem si ona kupi (" mama, ja bih si nešto kupila... ") boniće ili čokoladicu. znam da sam si sama kriva što sam ju na to naučila (da idemo svaki dan u dućan) ali kak da sad to ispravim?: D