siječanj je oduvijek bio malo zajeban mjesec. ne samo zbog maxed out kartica (kojih, usput budi rečeno, nemam, nakon iskustva mučenja s vraćanjem iz minusa u plus, ljubazno sam odbila banku u pokušajima davanja bilo kakvih kredita), neki sasvim bitni datumi su u njemu. rođendan, na primjer. kojeg, usput budi rečeno više ne budem slavila. ostat ću mlada zauvijek:) 31. siječnja, dakle sutra, obilježavam godišnjicu kretanja u avanturu koja još uvijek nije gotova. avanturu pod imenom novinarstvo. sutra će bit 10 godina od prvog mi obavljenog teksta. sjećam se i koji je bio, nešto o nekakvom kulturno-umjetničkom društvu (ah, takve se teme daju početnicima) i gdje je bio (sasvim nebitno za ovu priču) i kako mi je sve bilo novo i divno. wow, vega ide pisat tekst. ide radit u novinama. tijekom posljednjih deset, izdogađalo se svašta, bilo je svega. ipak, koliko se mogu sjetit niti jedan zajeb. bilo je maratonskih sjednica predstavničkih tijela gradova i općina. rekord, čini mi se, gradsko vijeće grada mi moga od 8 sati. skandala ove i one vrste. naslovnica i zadnjih strana. toplih ljudskih priča, tužnih sudbina. bilo je inzistiranja na ispravljanju nepravdi, ponekad su te nepravde bile i ispravljene. bilo je tupljenja i inzistiranja na jednoj temi, iako su svi govorili da nisam u pravu, iako su stariji kolege s podsmjehom pričali " ah, mlada je, pustit će ju ". nije me pustilo, na kraju se ispostavilo da sam u pravu. hvala, uredniče, koji si tupio zajedno sa mnom. bilo je ustajanja usred noći i puta u bespuća korduna jer je netko odlučio da može vozit 150 na sat po lokalnoj cesti, a skliska cesta i zavoji su mu, na žalost, dokazali da ne može. bilo je ružnih prizora, policijskih očevida, dosadnih skupština, sezona kiselih krastavaca, ali i lijepih priča, one koje ljude tjeraju na vjeru u druge ljude i na vjeru da svijet ipak nije tako ružno mjesto. bilo je i smijeha. čak i kad nije bilo u redu smijati se. bilo je muljanja, izmotavanja iz teme koja ti se ne radi, redakcijskih opijanja nakon dobro obavljenog posla, proslava rođendana, godišnjica, bilo je maratonskih šihti, pričanja vijesti rano ujutro nakon neprospavane noći, tuge zbog kolegice koju smo izgubili u prometnoj nesreći, zajebancije s ekipom iz drugih redakcija. bilo je složnosti kad smo svi imali isti cilj, bilo je i međusobnog javnog prepucavanja. stvarno, svega je bilo. mijenjanja redakcija. mijenjanja mišljenja.... ne može se 10 godina takvog posla stavit u par rečenica teksta. no, u tih 10 godina, posao je postao način života. većina mojih prijatelja povezana je s redakcijama, sadašnjim ili bivšim. četiri moje najbliže prijateljice su u ovom poslu. eto, da mi nije bilo dosadno na poslu prije par mjeseci, ne bih ovdje došla liječit živce. a znate i sami čega onda ne bi bilo. a ovome blogu se bliži 10000. posjet. sve neke round numbers. 10 godina, i 10000 posjeta kasnije, tu sam gdje sam. zaljubljena do besvijesti, u stranoj zemlji zbog posla. pa vi recite na novinarstvo nije ljubav koja ponekad boli. i recite da je novinarstvo samo posao, a ne way of life.