Iako su jedinice Jugoslavenske armije JA pred kraj II sv. rata oslobodile Istru sa Pulom i Slovensko primorje sa Trstom, na zahtjev Velike Britanije i SAD uspostavljena je na tom području saveznička vojna uprava, do rješenja razgraničenja između Italije i Jugoslavije.

Nerazumljive su, bez obzira na poteze i izjave slovenskih političara, izjave predsjednika da su hrvatski vojnici oslobađali u Drugom svjetskom ratu Slovensko primorje.

Rijeka, dio Istre i Slovensko Primorje) pripala je administrativno pod Vojnu upravu Jugoslavenske armije (VUJA).

Jedan dio upitnoga teritorija, koji je obuhvaćao Trst s okolicom, dio Istre, Slovensko primorje i Rijeku s okolicom (bez Sušaka), ostao je izvan teritorijalnih i upravnih granica Italije odnosno DFJ.

Ova je Uprava osnovala Gospodarsku banku za Istru, Rijeku i Slovensko primorje, koja je emitirala tzv. jugolire.

Slov. gradska knjižnica (Mestna knjižnica) osnovana je 1951., a sada je to Osrednja knjižnica Srečka Vilharja Koper (Biblioteca centrale Srečko Vilhar di Capodistria), s oko 300000 sv. te sa zavičajnom zbirkom vezanom za Kopar, Slovensko primorje i Istru.

Natpis: GOSPODARSKA BANKA ZA ISTRU, RIJEKU I SLOVENSKO PRIMORJE 1945 kao u prethodnih je trojezičan.

Već od rujna 1943. slovenski NOP upotrebljavao je naziv Slovensko primorje, kojim je označavao područja što ih je namjeravao priključiti Sloveniji, bez određivanja zemljopisne granice.

Jer, sjeverozapadni kut Istre oko Umaga i Buja, baš kao i čitavo slovensko primorje do konca su četrdesetih bili u divovskom postotku talijanski krajevi, i te teritorije Jugoslavija je dobila kao teritorijalnu zadovoljštinu za talijansko nasilje, aneksiju Dalmacije i okupaciju Crne Gore, Hercegovine, Dubrovnika, Gorskog Kotara i ljubljanske kotline.

Gledališče Slovenskega primorja, profesionalno slov. kazalište sa sjedištem u Kopru, koje je djelovalo 1954 57. Utemeljio ga je koparski NO od ukinutoga poluprofesionalnoga Slovenskoga gledališča Koper i profesionalnoga Gledališča za Slovensko primorje Postojna.

Bez obzira na to što su jugoslavenske partizanske jedinice, tzv. Riječko-tršćanskom akcijom početkom svibnja 1945. godine oslobodile Istru, Trst i Slovensko primorje od njemačkih vojnih korpusa, u Beogradu je mjesec dana kasnije potpisan sporazum između vlada Sjedinjenih Američkih Država, Velike Britanije i Jugoslavije o uspostavljanju privremene vojne uprave nad juliskokrajinskim područjima tako da je pitanje teritorijalne pripadnosti ostalo otvoreno.

U razdoblju od 1945. do 1947., odnosno od Sporazuma o Julijskoj krajini (Beograd, lipanj 1945.), kojim je područje Istre bilo podijeljeno između Savezničke vojne uprave (Zona A, gradovi Trst i Pula, s vrlo uskom okolicom) i Vojnu upravu Jugoslavenske Armije VUJA-u (Julijska krajina, Slovensko primorje, ostatak Istre i Rijeka), pa do potpisivanja Ugovora o miru s Italijom (Pariz, veljača 1947.), kojim je i formalno-pravno cijeli prostor današnje Istarske županije (područja kotara Buje) pripojen teritoriju Narodne Republike Hrvatske, na području istarskog dijela VUJA-e je krovno tijelo civilne vlasti bio Oblasni narodnooslobodilački/narodni odbor za Istru, koji je sam, ili uz suglasnost VUJA-e, donosio propise od općeg značaja te svojim odlukama stavljao na snagu zakonske odredbe NR Hrvatske te jugoslavenskih saveznih tijela.

Broza-Tita kao vrhovnoga zapovjednika NOV Jugoslavije da se Istra i Slovensko primorje sudeći po dotadašnjem diplomatskom i polit. iskustvu neće moći sjediniti s maticom zemljom na klasični diplomatski način (notama, statistikom o etničkom sastavu, povijesnim i prirodnim pravom), već da će ključ njihova pripajanja Hrvatskoj i Sloveniji biti vojno oslobađanje.

Nakon svega ne čudi što je grof Carlo Sforza, potpisnik Rapallskog sporazuma, a od 1944. ministar u Badoglievoj vladi, objavio u ožujku 1944. zamisao o novom razgraničenju: Zadar, Lastovo i ostali dalmatinski otoci bili bi vraćeni Jugoslaviji, Rijeka bi potpala pod međunarodnu upravu, a Istra i Slovensko primorje ostali u posjedu Italije.

Presudno je bilo njegovo angažiranje s drugim istar. svećenicima u susretima s međusavezničkom komisijom za razgraničenje u ožujku 1946., tijekom kojih je podatcima crkvene statistike dokazivao da Istra i Slovensko primorje moraju pripasti Jugoslaviji.

U okviru završnih voj. operacija IV. je armija izvela složenu akciju, kojom su oslobođeni Istra, Trst i Slovensko primorje.

Jer glasati za ikoga od spomenute šestorke i vjerovati da ta (j) zaista želi i može izvući Hrvatsku iz gliba u koji još tone, pozatvarati lopove, osloboditi generale, iskorijeniti korupciju, slomiti kičmu mafiji, vratiti dignitet stvarnim braniteljima, sniziti kamate, otkloniti i najtvrdokornije mrlje, zadržati brodogradilišta, eliminirati kamenac iz svake perilice, dati svakome po dvije božićnice, izvući Hrvatsku iz NATO-a, uvesti red u pravosuđe i zdravstvo, odgurati Slovensko primorje sve do obronaka Triglava, šamaranjem uvjeriti Europu da treba poštivati ovdašnja pravila, osigurati posao, stan, vrtić i školu za svakoga... - to zahtijeva ozbiljan sistematski pregled i barem pet specijalističkih.

Istoga je mjeseca Pazinskim odlukama i odlukom ZAVNOH-a proglašeno sjedinjenje Istre s Hrvatskom, a sličnu je odluku za Slovensko primorje donio Vrhovni plenum OF Slovenije.

Njime je Italija kao protuuslugu za stupanje u rat protiv Austro-Ugarske trebala između ostalog, dobiti Istru, Slovensko primorje, dio Dalmacije od Tribunja do rta Ploča (južno od Rogoznice) sa Šibenikom i Zadrom, i sve jadranske otoke od Cresa do Mljeta, osim Krka, Prvića, Grgura, Golog, Raba, Velikog i malog Drvenika, Čiova, Šolte, Brača, Jakljana i Koločepa.

Lire B, papirni novac u emisiji Gospodarske banke za Rijeku, Istru i Slovensko primorje u Rijeci, iz godine 1945 - 1947

U odnosu na Rapalske ugovore, kojom su srpska kraljevska vlada i Trumbić potpisali Talijanima Slovensko primorje, Istru sa Rijekom do rijeke Riječine, otoke Cres, Lošinj, Lastovo, i sam grad Zadar, rođo je potpisao sljedeće:

Predsjednik Mesić izjavio je kako bi Slovenci danas gledali na more s 20 kilometara udaljenosti da nije bilo hrvatskih partizana koji su u završnim ofenzivama prema Trstu oslobodili Istru i Slovensko primorje, a slovenske su političke stranke tu izjavu nazvale " skandaloznom " i " sramotnom ", dok ju je slovenski politički vrh odbio komentirati.

Poslije Drugog svjetskog rata uspostavljanjem Zone B uvode se 1945. godine tzv. jugolire, novci Gospodarske banke za Istru, Rijeku i Slovensko primorje s vrijednošću izraženom u lirama, koje su bile u optjecaju do 1946. godine.

No oni su imali nakanu Istru i Slovensko primorje ponovno dati Italiji.

Titova vojska tu je stajala da brani i ako treba krvlju obrani našu zemlju, našu Istru i Slovensko primorje.

Po tome bi Hrvatsko primorje uglavnom odgovaralo terminu " Sjeverni Jadran ", kad se ne bi morala uključiti Istra i Slovensko primorje, tada dio zajedničke države.

Slovensko primorje s Koparskim zaljevom i dijelom Piranskoga zaljeva do ušća rijeke Dragonje dio je Republike Slovenije.

Jugosl. je vlada 17. V. 1945. odgovorila da su Istru i Slovensko primorje jugosl. postrojbe zauzele uz velike žrtve te da pitanje Julijske Venecije želi riješiti općim mirovnim sporazumom.

Usvojena je i rezolucija o teritorijalnim pravima Jugoslavije na krajeve koji su poslije Prvog svjetskog rata priključeni Italiji - Slovensko primorje, Beneška Slovenija, Trst, Istra, Rijeka, Zadar i otoci Lastovo i Palagruža.

Krajem II.svj. rata (Narodnooslobodilački pokret) Jugoslavenska je armija oslobodila Istru i Slovensko primorje, a slijedila je diplomatska borba za nove državne granice.