Prihvaćaš napokon to što ti se dogodilo s smirenim osmijehom, jer tko bi uopće tako nešto mogao zaustaviti i svi bi se smijali jer si bila previše krhka i previše slaba da ga odgurneš od sebe, " dirao me je " zar si mislila da će ti itko vjerovati od ove iste grupice ljudi koji se okupljaju na događanju svake ljudske nesreće? " dirao me je " a toliko je prošlo noći kada ti nije bilo važno jel danas sutra i jel sutra bilo jučer jer u tom položaju i toj situaciji jedina pomisao jest " krivnja je sada potpuno na meni, što god mi radi za moj je spas " Prihvaćaš napokon iscrpljenja neprestanim uzdisajima njegovog alkoholom natopljenog daha i pod težinom tijela i težinom sudbine čini se jednako podnošljivo dok ponovo ne izusti " više neću, zadnji je put " suza za suzom, patnja za patnjom, još jedna prebolna noć da se ispuni poštovanje prema samoj sebi, tako teško i tako neizdrživo u jedinstvenom pokretu ruke snažnim trzajem odustaješ od sebe i moguće pomoći slučajnog prolaznika koji te poznaje odlaziš i shvaćaš da si sada mrtva jer nisi uspjela odoljeti oštrini male, željezne stvarčice kojom ti je i on ukrašavao tijelo kada si bila " zločesta " prihvaćaš li napokon činjenicu da si htijela dočekati još jedno jutro, njegov krevet bi bio natopljen njegovom krvlju, a ne tvojom? prihvaćaš i to te i ubilo