No mogu li se nakon svega što se u Vukovaru dogodilo 1991, neovisno o pozitivnim zakonskim propisima pa i želji da se svim nacionalnim manjinama u Hrvatskoj, što znači i srpskoj manjini, osiguraju najviši standardi zaštite manjinskih prava, uključujući pritom i pravo na službenu uporabu svojega jezika i pisma, izbjeći emotivni, društveni i politički kontekst i smije li se, odnosno, može li se o tom pitanju pozivati samo na slovo, a ne i na duh zakona koji regulira tu tematiku?