Išavši stazom koja vodi do škole razmišljala sam o svemu.Pognute glave i ne gledajući pred sobom nabila sam se nenadano i naglo u njega.Dečka sa smeđom kosom i zelenim očima.Pogledala sam ga i zaljubila se na prvi pogled, mada sam vjerovala da to nije moguće.Krenuli smo u obratnim pravcima i tek nekoliko koraka dalje okrenula sam se i on mi se nasmijao.Taj mi je osmijeh značio sve.U školi sam uvijek bila nasmijana i sretna te moje prijateljice nisu znale što se događa.Samo su govorile: Što se dogodilo? Zašto sam tako sretna? Ja sam samo sanjarila kako ćemo biti zajedno, sretni i biti daleko od svega ON JA.Bio je petak kad sam ga upoznala.Sasvim nenadano i slučajno.Čekala sam u redu da kupim kartu za večernji film, ali me on izvukao iz reda i zamolio me da mu kažem svoje ime.Sasvim polako i pomalo stidljivo odgovorila sam: Ana. Upoznali smo se i otišli u zadnji red kina.Grickali smo kokice i molila sam Boga da me barem poljubi.Sve više i više uvlačila sam se u njegovu jaknu na kojoj je na leđima pisalo: Dario. Otpratio me je kući i na rastanku me poljubio, a ja sam cijelu noć razmišljala samo o njemu.Dane i noći provela sam maštajući o njemu... Bili smo sretni.Dariov otac često je mjenjao poslove i zato on nikad nije imao stalan grad.Često se selio.Jedne subote kiša je neumorno padala, a ja sam bila tužna jer tu večer neću provesti u njegovom toplom i nježnom zagrljaju.Odjednom se začulo kucanje na vratima... Kiša je prestala padati i moje je lice dobilo novi izgled.Moja mama je otvorila vrata moje sobe i rekla: Dario. Ja sam sretna istrčala iz stana i ugledala ga izmorenog, mokrog i uplakanog kako stoji na vratima moga stana.Nisam ništa rekla, ali on je: Selimo se. Počeli smo oboje plakati, zagrlio me i tako držao neko vrijeme, a onda je odjednom istrčao iz stana i više ga nisam mogla zaustaviti... Zvala sam ga, ali se nije okretao.Više ga nikad nisam vidjela, nije pisao niti se javljao.Nestalo je smijeha i veselja iz mojih očiju... U školi sam bila sama i samo sam plakala.Svi su mislili da plačem zbog smrti svoje bake, ali plakala sam zbog Daria.Godine su prolazile i ja sam završila fekultet, te se za nekoliko mjeseci udala.Rodila sam prekrasnog dječaka sa smeđom kosom i zelenim očima i zvao se Dario, kao uspomena na nedovršenu ljubav... Nekoliko godina kasnije zajedno s mužom i Dariom odselila sam se u Zagreb.Jednog dana dok sam šetala zajedno sa sinom pored jezera ugledala sam jednog čovjeka kako sjedi na klupi.Okrenuo se i pogledao me, no nisam mogla vjerovati, to je bio Dario, ali on mene nje prepoznao... Htjela sam ga vikati, ali baš u tom trenutku djevojčica smeđe kose i smeđih očiju trčala je prema njemu, a on je doviknuo: Ana dođi svom tati. Jedna žena s kolicima došla do njega i zajedno su nastavili šeteti uz smijeh... On je samo govorio: Ana nemoj tako brzo, past ćeš Okrenula sam se i viknula: Dario, dođi mami Lukavo sam se okrenula, a on je gledao u mene i mog sina, dječaka s smeđom kosom i zelenim očima kojeg je držala majka koja je još patila za dečkom iz zadnjeg reda kina.Nije ništa rekao, samo se uozbiljio i gledao za nama sve dok se nismo izgubili u daljini... Cijelim putem je Dario govorio: Mama, jedan čovjek gleda u nas Tko je on, mama?